Na dječjem igralištu djevojčica stoji na vrhu tobogana i ne mrda. Otac stoji na dnu bodreći je da klizne, a iza nje druga nestrpljiva djeca čekaju svoj red. Ona ne zna bi li krenula ili ne. To je prvo sjećanje Martine Tomić na overthinking u solo predstavi Don’t carry the world upon your shoulders, premijerno izvedenoj krajem svibnja, uz reprize 13. i 14. rujna kroz Platformu HR u TALA PLE(j)S-u.
Naslov posuđuje stih od Beatlesa, ali predstava nije o glazbi, već o ponašanju za koje engleski jezik ima riječ overthinking, a hrvatski nema. Još. Najpoznatijeg overthinkera, Hamleta, stvorio je Shakespeare kojeg Tomić nastavlja istraživati, kao i praksu prevođenja, nastavno na slične polazišne točke u nagrađivanom il sonettu. Tomić ne prisvaja Hamleta, nego ga prevodi. Uzima štit i mačuje se, ali borba nije s duhovima očeva, već s amigdalom, kortizolom, beskonačnim petljama vlastitog uma. Kad stavlja oznaku Ofelija kraj tkanine koja se otapa na podu, jasno je tko se ovdje utapa.
Overthinking je u ovoj predstavi materijaliziran u tijelu, prostoru i vremenu. Tomić prevodi riječi u tijelo, rekonstruira ih kroz geste pri čemu svaka riječ traži pokret i svaki pokret traži riječ. Ples ne teče, nego ga ona preispituje za vrijeme dok se događa. Vrhunac je kad se sakrije u čahuru u kojoj tijelo nestaje u sigurnost, ali i u zatvor.
Overthinking je u ovoj predstavi materijaliziran u tijelu, prostoru i vremenu.
Svjetlo Saše Fistrića gradi arhitekturu neodlučnosti, neonske cijevi nervozno trepere kroz polutamu. Crni kvadar scenografije Stefana Katunara odbija ostati jedno. Pozornica je, pa stol, pa se rastvara kao školjka i rađa čahuru, pa postaje kada. Prostor se predomišlja. Ljestve stoje kao da čekaju odluku hoće li se na njih netko popeti. Rekviziti se rasipaju po podu. Kamenčići, boca za vodu, bežični zvučnik – svaki predmet postaje lokacija za razmišljanje. I kostim Tine Spahije, sivi prsluk koji asocira na luđačku košulju, pridonosi stvaranju estetike nesigurnosti.
Tomić koristi formu izvedbenog predavanja, ali predavanje se konstantno raspada. Sjeda za predavački stol i pada sa stolice. Citira različite definicije overthinkinga, onda jezik nestaje i ostaje samo tijelo koje pokušava misliti pokretom. Ili ne misliti. Ili misliti o overthinkingu. Predavanje ima popratnu projekciju na zidu Ivana Lušičića Liika koja kroz crteže Lene Kramarić stvara vizualnu kakofoniju, prateći onu mentalnu.
Predstava otvara proces rada, točnije razmišljanja kao dio izvedbe. Koristi formu izvedbenog predavanja, ali predavanje se konstantno raspada.
Predstava otvara proces rada, točnije razmišljanja kao dio izvedbe. “Može prvi čin”, govori tehnici. “Treba mi pokret za riječ uvid”. Hrabro je kako Tomić otkriva vlastitu anksioznost o recepciji predstave dok se ona još izvodi. “Što ako publika odmah ode kući da bi izbjegli razgovor? Što ako mi kažu – baš ti je bila dobra scenografija?”, prepričava svoje posljednje iskustvo overthinkinga. Sarkastičan humor funkcionira jer se smijemo prepoznavanju, ne ruganju.
Na kraju, Tomić poziva publiku da siđe u izvedbeni prostor i razgleda predmete iz predstave kao privremeni postav. Ova transformacija kaosa u arhiv, performansa u instalaciju, procesa u objekt samo je privremena jer overthinking nikad ne završava, samo je na pauzi.
A prijevod overthinkinga? Tomić predlaže novotvorenicu prekomišljaj i, kaže, službeno će ju prijaviti na natječaj za novu riječ. Što ako ju odbiju?
Tekst: Jelena Mihelčić
Fotografije: Sindri Uču/TALA PLE(j)S
Zasluge:
Koreografija i izvedba: Martina Tomić
Dramaturgija: Ivana Đula
Koreografska podrška: Matea Bilosnić
Glazba: Luka Vrbanić
Dizajn svjetla: Saša Fistrić
Scenografija: Stefano Katunar
Kostim: Tina Spahija
Crteži za projekcije: Lena Kramarić
Projekcije: Ivan Lušičić Liik
Grafički dizajn: Martina Granić
Fotografija i trailer: Neven Petrović
Produkcija: Umjetnička organizacija Genijator
Koprodukcija: Plesni centar Tala / PLATFORMA HR
Premijera: 24. svibnja 2025.