U subotu, 24. siječnja s početkom u 20 sati, u Zagrebačkom plesnom centru će se održati dodjela Godišnje strukovne nagrade za suvremeni ples za 2025.. Tim smo povodom razgovarali s predstavnicama organizatora: Silvijom Marchig, članicom upravnog odbora Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) i Unom Štalcar-Furač, članicom upravnog odbora Udruge profesionalnih plesnih umjetnika PULS (UPPU PULS).
Riječ je o jedinom godišnjem priznanju posvećenom isključivo suvremenom plesu koje se dodjeljuje već 19 godina. Što ta fokusiranost konkretno znači za umjetnike i za scenu?
Silvia Marchig (SM): Ova je nagrada iznimno važna u smislu jačanja vidljivosti suvremenog plesa, a posljedično i njegove autonomije kao relevantne umjetničke grane i društvene prakse. Dobiti ovu nagradu – pa čak i biti nominiran – za umjetnike ima posebnu težinu upravo zato što priznanje dolazi iz same struke.
Ceremonija dodjele uvijek je i prilika da se cijela scena okupi, da si međusobno odamo priznanje za rad u prethodnoj sezoni, ali i da se kroz godine prati razvoj pojedinih autora, dolazak novih umjetnika i kontinuitet rada. Unutar scene koja je relativno mala, ali izuzetno bogata i raznolika, kontinuitet ovakve nagrade ima veliku vrijednost.
Rad plesnih umjetnika često je prolazan – dobije pažnju u trenutku premijere, eventualno kroz nekoliko izvedbi, a potom nestaje iz fokusa. Upravo zato važno je podsjećati na autore i izvođače koje struka smatra vrijednima, istaknuti njihov rad, zabilježiti ga za budućnost i time umjetnicima pružiti barem neku vrstu potvrde i poticaja. Nagrada je i trenutak u kojem suvremeni ples ima priliku biti u središtu pažnje i doći do izražaja među ostalim umjetničkim poljima.
Osim simboličke vrijednosti, nagrada uključuje i statuu te novčani iznos, koji omogućuje dodatnu izvedbu ili barem olakšava produkciju nove. Od ove godine pokrećemo i pilot-program s ambicijom da preraste u hrvatski showcase: sve nagrađene predstave, odnosno radovi povezani s nagrađenim umjetnicima, okupljaju se u mali – za sada mini festival. Ideja je da se u kompaktnom obliku prikaže ono „najbolje“ iz prethodne sezone te da se na taj način domaća scena predstavi i inozemnim producentima.
Od ove godine pokrećemo i pilot-program s ambicijom da preraste u hrvatski showcase: sve nagrađene predstave okupljaju se u mali – za sada mini festival.
Una Štalcar-Furač (UŠF): Dodatno bi naglasila aspekt profesionalne validacije kojeg ovakva nagrada nosi. U području suvremenog plesa, koji u potpunosti pripada nezavisnoj sceni i često je izložen prekarnim uvjetima rada, postojanje strukovnog priznanja predstavlja rijedak i važan oblik potvrđivanja umjetničkog rada. Ovakva vrsta priznanja za umjetnike nije samo simbolička, već ima i konkretne posljedice, na primjer nominacija ili nagrada mogu imati značajnu ulogu pri prijavama za stipendije, rezidencijalne programe, međunarodne suradnje ili daljnje profesionalno napredovanje. U kontekstu u kojem ples često ostaje slabo dokumentiran i efemeran, javno i strukovno priznanje pomaže umjetnicima u artikuliranju kontinuiteta vlastite prakse. U tom smislu nagrade imaju važnu ulogu u stvaranju mehanizama priznanja koji umjetnicima omogućuju dugoročniji razvoj, osjećaj profesionalne pripadnosti i, na neki način, potvrdu da njihov rad ima težinu unutar šireg kulturnog polja.
Možete li opisati proceduru natječaja i žiriranja?
SM: Umjetnici, odnosno članovi udruga, sami prijavljuju radove koji su imali premijeru u protekloj sezoni – od rujna do rujna. Ove smo godine po prvi put uveli međunarodni žiri, upravo u kontekstu razvoja spomenutog showcasea i želje za što objektivnijim sagledavanjem radova.
Žiri čine po jedan predstavnik svake udruge te jedan međunarodni član. Radovi se ocjenjuju na temelju videosnimke predstave. U prvoj fazi žiri nominira po tri rada, odnosno umjetnika, u svakoj kategoriji, a zatim se donosi odluka o dobitnicima, pri čemu je nužan konsenzus svih članova žirija. Imena članova žirija objavit ćemo nakon dodjele nagrada. Vodimo računa o tome da se radi o osobama s reputacijom na sceni, koje aktivno prate produkciju i nisu ni na koji način sudjelovale u prijavljenim radovima.
Ove smo godine po prvi put uveli međunarodni žiri, upravo u kontekstu razvoja spomenutog showcasea i želje za što objektivnijim sagledavanjem radova.
Često ističete da strukovne udruge nisu servis, nego zajednički alat struke. Kako to pojašnjavate?
SM: Udruge su posebno važne za našu struku koja nema autonomne institucije, iako institucionalna podrška u određenoj mjeri postoji. Svi plesni umjetnici djeluju kao samostalni umjetnici i u tom smislu strukovne udruge zaista funkcioniraju kao alati zajednice.
Kao netko tko je dugo na sceni, iznimno mi je važno mladim umjetnicima naglasiti da članstvo u udruzi donosi određena prava, ali i odgovornosti. Članstvom se postaje dijelom skupštine koja donosi ključne odluke, može inicirati akcije, otvarati važne teme i usmjeravati fokus prema problematikama koje su u tom trenutku relevantne. Taj proaktivni princip smatram iznimno važnim, jer ako se sami ne pobrinemo za svoju struku, nitko drugi to neće učiniti umjesto nas. Angažman, makar i kroz sudjelovanje u skupštini, doprinosi jačanju scene, a jača scena znači i bolje uvjete za svakog pojedinca. Kao i u svakoj zajednici – koliko ulažeš, toliko ti se vraća.
Angažman, makar i kroz sudjelovanje u skupštini, doprinosi jačanju scene, a jača scena znači i bolje uvjete za svakog pojedinca. Kao i u svakoj zajednici – koliko ulažeš, toliko ti se vraća.
UŠF: Istaknula bih još važnost kolektiviteta kao ključnog alata za poboljšanje uvjeta rada u području suvremenog plesa i općenito umjetničkom području. Strukovne udruge u praksi često preuzimaju sindikalnu ulogu, premda formalno to nisu, jer artikuliraju zajedničke potrebe i interese te ih komuniciraju prema relevantnim institucijama. Jedino kroz kolektivnu razinu djelovanja moguće je otvarati pitanja radnih uvjeta, financiranja, produkcijskih modela i dugoročne održivosti struke.
Udruge su i mjesto umrežavanja, ne samo unutar plesne scene, nego i s drugim strukovnim udrugama i akterima unutar kulturnog sektora čime se jača pregovaračka pozicija cijele scene. Udruge funkcioniraju i kao informacijski izvor te kroz njih članovi dobivaju informacije o javnim pozivima, edukacijama, promjenama u kulturnim politikama i drugim aktualnim pitanjima. Kako je već rečeno, struka se kreće naprijed onoliko koliko su njezini članovi aktivni i prisutni, odnosno ona nije servis kojeg netko drugi održava, već zajednički alat koji dobiva snagu upravo kroz sudjelovanje onih koje predstavlja.
Koji su najveći trenutni izazovi struke i što udruge rade na tom planu?
SM: Jedno od gorućih pitanja svakako je Zagrebački plesni centar, jedini javni prostor u Hrvatskoj namijenjen isključivo plesu. Trenutačno postoje otvorena pitanja vezana uz njegovu organizaciju, upravljanje i dugoročnu viziju i čini se da su pregovori u tom smislu zapeli.
Kao članici povjerenstva pri Ministarstvu kulture, važnim mi se čini i pitanje kulturnih politika vezanih uz suvremeni ples – kako ih osmišljavamo i na koji način sudjelujemo u njihovu sukreiranju. Paralelno s tim, pokrenuli smo i nove projekte koji proizlaze ne toliko iz problema, koliko iz potrebe za jačanjem međugeneracijskog dijaloga. Jedan od njih je projekt „O(d)gledala“, koji omogućuje autorima da ulaze u procese drugih autora, a zatim s publikom vode moderirane razgovore temeljene na tim iskustvima.
Nastavljamo i s programom „Susreti koji nedostaju“, koji će se ove godine baviti pitanjem majčinstva i profesionalne aktivacije u plesnoj struci. Program je pokrenut prije nekoliko godina s ciljem okupljanja različitih dionika scene izvan isključivo produkcijskog i prezentacijskog okvira, oko tema koje su u određenom trenutku prepoznate kao važne. Prošle je godine program realizirao Kliker festival kroz susrete posvećene stvaralaštvu za djecu.
UŠF: Kako je Silvia već spomenula, jedan od ključnih dugogodišnjih izazova svakako je neriješeno pitanje središnje plesne institucije – Zagrebačkog plesnog centra. O tom pitanju obje strukovne udruge već godinama kontinuirano i intenzivno komuniciraju s nadležnim tijelima, predlažu konkretna rješenja i inzistiraju na jasnoj dugoročnoj viziji upravljanja i razvoja tog prostora. Nadamo se da će se ovo pitanje u skorijoj budućnosti konačno pomaknuti s mrtve točke jer je krajnje vrijeme da jedini javni prostor namijenjen isključivo plesu dobije stabilan i održiv okvir djelovanja.
Drugi važan izazov kojeg bih istaknula odnosi se na distribuciju i vidljivost plesnih radova nastalih u Hrvatskoj, kako unutar zemlje tako i izvan nje. Unatoč visokoj kvaliteti produkcije i sve više visokoobrazovanih plesnih umjetnika koji izlaze s Akademije dramske umjetnosti, plesna scena se i dalje suočava s ograničenim mogućnostima distribucije radova i međunarodne razmjene. Dodatno, činjenica da pripadamo istočnoeuropskom kulturnom kontekstu koji je i dalje slabije zastupljen na europskoj kulturnoj mapi, unatoč članstvu u Europskoj uniji, utječe na dostupnost resursa, mreža i platformi za međunarodnu prezentaciju radova.
Također, često isticana samoodrživost plesne struke istovremeno je naša velika snaga, ali i potencijalni problem. Naviknuti smo „sve raditi sami“, najčešće zbog nedostatka financiranja i infrastrukture, što s jedne strane pokazuje otpornost scene, ali s druge može dovesti do osjećaja zatvorenosti, teško propustnih kolektiva koji su manje dostupni onima izvan neposrednog kruga suradnika ili same struke. Upravo zato udruge nastoje otvarati prostor dijaloga, umrežavanja i veće transparentnosti procesa.
I zadnje, velik izazov predstavlja i nedostatak sustavnog praćena suvremenog plesa, od stručne kritike i pisanja o plesu, do razvoja i odražavanja publike. Bez kontinuiranog diskurzivnog i medijskog praćenja, ali i bez ulaganja u publiku koja je znatiželjna i prisutna, teško je graditi dugoročnu vidljivost i relevantnost plesne umjetnosti, zbog čega udruge pokušavaju djelovati i na tom planu kroz edukativne, diskurzivne i javne programe koji ples nastoje približiti širem krugu zainteresiranih.
Naravno, svi ovi izazovi su međusobno povezani i međuovisni, a udruge im nastoje doskočiti kroz intenzivno djelovanje i suradnju.
Nadamo se da će se pitanje Zagrebačkog plesnog centra u skorijoj budućnosti konačno pomaknuti s mrtve točke
Što biste još istaknuli od aktivnosti udruge i zašto ste ih pokrenuli?
SM: Udruga kontinuirano reagira na aktualne probleme kad god se pojave, a sadašnji upravni odbor ima jasnu namjeru dodatno ojačati programe koji jačaju zajednicu iznutra. Iz tog su impulsa proizašli i već spomenuti projekti. U UPUH-u posebno nastojimo otvarati teme iz socijalnog područja koje direktno utječu na uvjete rada umjetnika.
UŠF: UPPU PULS je tijekom 2025. godine prošao kroz promjenu Upravnog odbora. Prethodni UO kojeg smo do trenutka promjene vodile Petra Valentić i Nina Križan, uz moje sudjelovanje kao članice, tijekom godina je uspostavio niz kvalitetnih programa usmjerenih na edukaciju mladih plesnih umjetnika i njihovu konkretnu podršku, osobito u produkcijskom smislu. UPPU PULS pritom funkcionira kao platforma za produciranje radova svojih članova, s posebnim naglaskom na prve autorske radove, što smatramo iznimno važnim segmentom razvoja struke. Novi UO, kojeg trenutno činimo Dora Pocedić, Iva Katarinčić i ja, uz vanjsku suradnicu i producenticu Mariju Rubčić, taj pristup u potpunosti zadržava i planira ga dalje razvijati i njegovati. Kontinuitet podrške mladim autorima ostaje jedno od ključnih polazišta našeg djelovanja.
Ove godine pokrenule smo i novi program PULS PUSH namijenjen mladim umjetnicima koji su tek započeli svoje profesionalno djelovanje, za koji će uskoro biti objavljen javni poziv. Program uključuje koreografsko-mentorsku podršku, edukaciju o marketingu te edukaciju o postprodukcijskim koracima odnosno o tome što slijedi nakon premijere.
Ove godine pokrenule smo i novi program PULS PUSH namijenjen mladim umjetnicima koji su tek započeli svoje profesionalno djelovanje, za koji će uskoro biti objavljen javni poziv.
Na što ste najponosniji kada je riječ o djelovanju udruge?
SM: Na sam način funkcioniranja. Ponosna sam što sam članica udruge i što sam već treći put dio upravnog odbora. To činim jer duboko vjerujem u vrijednost samoorganizacije, solidarnosti i međusobne podrške. Ništa što postoji na sceni ne podrazumijeva se samo po sebi – sve se stalno iznova promišlja u odnosu na konkretne okolnosti. Sâm opstanak unutar društvenog i institucionalnog okvira u kojem djelujemo već je sâm po sebi uspjeh.
UŠF: Ponosna sam na to što je strukovna udruga mjesto sigurnosti i podrške. Od mog ulaska u profesionalni svijet, udruga je za mene bila prostor u kojem sam mogla potražiti savjet iskusnijih kolega, razmjenu iskustava, pomoć, te se iskreno nadam da će takva i ostati za buduće generacije plesnih umjetnika. U razgovoru s inozemnim kolegama, koji često „pucaju“ u izrazito kompetitivnim i nesigurnim uvjetima rada, postaje još jasnije koliko je vrijedno imati ovakvo zajedničko mjesto. Činjenica da plesni umjetnici kod nas imaju dvije strukovne udruge kojima se mogu obratiti, koje ne funkcioniraju kroz logiku konkurencije već solidarnost i međusobnu podršku, za mene je jedna od najvažnijih vrijednosti našeg djelovanja.
Kako se biraju članovi relevantnih tijela udruge i na koji mandat?
SM: Skupština UPUH-a, koju čine svi punopravni članovi, bira upravni odbor. Svaki član može se kandidirati, a upravni odbor ima pet članova, među kojima se bira predsjednica, odnosno predsjednik. Mandat traje dvije godine i riječ je o volonterskom radu. Postoje i tri člana nadzornog odbora. Članovi mogu predlagati projekte, pokretati nove inicijative ili se uključivati u postojeće radne skupine koje se bave specifičnim temama.
UŠF: Članovi Upravnog odbora UPPU-a PULS biraju se na mandat od četiri godine. Upravni odbor čine tri člana, a u našem slučaju s odborom surađuje i producentica kao vanjska suradnica koja pruža podršku u provedbi programa, ali se pritom i upoznaje sa specifičnostima plesne struke te dodatno educira za rad u području suvremenog plesa.
Kao i u UPUH-u, za članstvo u Upravnom odboru može se kandidirati bilo koji član udruge, a izbor provodi Skupština koju čine svi članovi. Time se nastoji osigurati transparentan i demokratski proces odlučivanja. Naglašavamo važnost kontinuiranog uključivanja članstva u rad udruge kroz pravovremeno informiranje o svim relevantnim aktualnostima, mogućnostima sudjelovanja u aktivnostima i incijativama te kroz redovito godišnje održavanje Skupštine kao mjesta zajedničkog odlučivanja i razmjene.
Koji su planovi za budućnost?
SM: Čini mi se da trenutačno postoji novi val entuzijazma i potrebe da se ponovno istakne važnost udruge, solidarnosti i zajedništva. Ceremonija dodjele nagrada lijepo je i simbolično mjesto da se ta ideja javno artikulira.
UŠF: Planiramo se posvetiti strateškom planiranju kako bismo jasnije definirale ciljeve, prioritete i misiju aktualnog Upravnog odbora, ali i dugoročniji smjer djelovanja udruge. Smatramo važnim i nastavak dijaloga s članovima kroz razgovore, susrete i neformalna druženja jer udruga može ostati relevnatna samo ako je u stalnoj komunikaciji sa zajednicom koju predstavlja. Paraleno, nastavljamo zagovaračke procese usmjerene na poboljšanje uvjeta rada u struci kao i razvoj i realizaciju novih projekata.
Razgovarala: Jelena Mihelčić
Fotografija Silvije Marchig: Nina Đurđević
Fotografija Une Štalcar-Furač: Alen Kocić