Monoplay je postao punoljetan! Festival kojeg je 2009. pokrenuo Zadarski plesni ansambl kao malu lokalnu inicijativu u osamnaest se izdanja razvio u međunarodno mjesto susreta umjetnika, plesnih profesionalaca, pedagoga, kritičara, mladih plesača i publike, ostajući pritom specijaliziran za solo izvedbu. Jednako je važna ostala njegova uloga platforme za razvoj lokalne scene jer mnogi zadarski umjetnici koji su se na Monoplayu prvi put predstavljali kratkim radovima s vremenom su na istom festivalu došli do vlastitih cjelovečernjih predstava.
Četiri rada ovogodišnjega glavnog programa zaronila su u suvremena stanja i pitanja, od bijesa i prekomišljanja preko života s digitalnim sadržajima do našeg sve iskrivljenijeg odnosa s prirodom. Zajedničko im je da iako solo na sceni, izvođači nisu sami, svi su se oslanjali na bogat scenski okoliš; projekcije, uređaje, predmete i objekte kojima tijekom izvedbe manipuliraju.
Bijes kao pokretač pozitivne promjene
Predstava O bijesu njemačke koreografkinje Anne Konjetzky, u izvedbi Sahre Huby, pita se tko smije biti ljut i kako uopće prepoznajemo bijes? Kreće od načina na koji smo naučili čitati njegovo tjelesno iskazivanje poput stisnutih šaka, ukočenosti, grimasa, trzaja i agresivnih gesti, pa ih postupno rastavlja, ponavlja i dovodi gotovo do apsurda. Sahra Huby pritom kao da je istodobno preplavljena bijesom i sputana u njegovu izražavanju: tijelo se grči, zapetljava, pokušava samo sebe „popraviti“, sve dok se nagomilana energija konačno ne oslobodi.
Uz projekcije filmskih i medijskih slika bijesa, prosvjeda i pobune, predstava posebno propituje ženski bijes i može li njegova energija postati pokretač pozitivne promjene. Priziva pritom žene koje su svoj bijes pretvorile u djelovanje, od Rose Parks i Nine Simone do Virginije Woolf, Simone de Beauvoir i Grete Thunberg.
Vizualno atraktivna i izvedbeno dinamična, predstava ipak uglavnom ostaje unutar početno postavljene teze. Različiti oblici bijesa nižu se kroz tjelesnost, slike i citate, ali se početno pitanje tijekom izvedbe ne razvija bitno dalje niti dobiva novi sloj.
Preplavljeni prekomišljajima
Nakon „bijesnog“ prvog dana, drugi se dan prigodno nadovezalo predstavljanje nove knjige Une Bauer Emocije i izvedbene umjetnosti: strah, žalovanje, bijes. Uz pronicljiv razgovor Ane Gospić Županović s autoricom otvorila se tema našeg odnosa prema emocijama te potencijala izvedbenih umjetnosti u njihovoj artikulaciji i mogućem prorađivanju.
Bio je to znakovit uvod u Don’t Carry the World Upon Your Shoulders Martine Tomić, prvi solo rad ove hrvatske plesne umjetnice. Predstava je posvećena overthinkingu, misaonom obrascu za koji autorica predlaže hrvatsku novokovanicu prekomišljaj.
O predstavi sam na Plesopisu već opširnije pisala u osvrtu Što ako publika ode?. Tomić je duhovita, nepretenciozna, neposredna i preplavljuje nas svojim prekomišljajima verbalno, pokretom, slikom i zvukom. Pretjerano analiziranje, sumnju, samokritičnost, nesigurnost i nemogućnost donošenja odluka uspješno pretvara u kreativan pogon.
Lice i naličje digitalnog života
Treći dan bio je u znaku zadarske scene, a središnji događaj premijera diptiha Enter II Diary Korine Oltran i Patricije Gospić, dviju suverenih izvođačica i intrigantnih novih autorica.
Predstava čiji smo zametak mogli vidjeti na prošlogodišnjem festivalu u sklopu kratkih radova zadarskih autora izrasla je u moćnu studiju našeg suživota s medijima, od kakofonije sadržaja do intimnih, mračnih tragova koje ostavljamo u digitalnom prostoru.
One su kao lice i naličje. Korina Oltran zaigrano pokušava balansirati među brojnim uređajima i kablovima, postupno izazivajući gledateljsku pažnju do krajnjih granica percepcije. Patricia Gospić pak poput mračne sile zavodnički kodiranim pokretom usisava svu našu pozornost prema tjeskobnom mjestu, gdje se sumorni zapisi njezina digitalnog dnevnika sudaraju sa sirovom tjelesnošću koja se kroz vrtloge pokreta postupno otima njihovoj težini.
U revijalnom pretprogramu svojim su koreografskim minijaturama prostore Kazališta lutaka Zadar zauzele zadarske autorice Stošija Zrinski, Andreja Lauš i Mia Šare, a zatim autori iz Ukrajine, Rumunjske i Švedske okupljeni u projektu dancEUA, europskom projektu podrške i povezivanja ukrajinske suvremene plesne scene s europskom, čiji je koordinator hrvatski Studio za suvremeni ples.
Vrhunac za kraj
Posljednje večeri gledali smo izvrsnog rumunjskog autora s berlinskom adresom Sergiua Matisa u predstavi Warp Renderings, koja je po treći put gostovala u Hrvatskoj. Upravo je ovaj intenzivan, slojevit i na kraju potresan rad bio i umjetnički vrhunac ovogodišnjeg Monoplaya.
Matis prirodi pristupa kroz načine na koje smo je stoljećima prikazivali: od drevnog pejzažnog slikarstva preko fotografije i satelitskih snimaka do AI-generiranih krajolika. Sve je pritom pomaknuto i iskrivljeno. Njegovo nevjerojatno artikulirano tijelo uvija se, trza i vibrira poput pokvarenog androida, dok od dasaka, metala, plastike i otpada postupno gradi neki novi, umjetni pejzaž.
Kroz buku, začudnost i frenetičnu izvođačku energiju čovjek, priroda i tehnologija postaju dijelovi istog izvitoperenog pejzaža, sve dok priroda napokon ne dobije glas i ne okrene pogled prema nama. Ostaje čovjek zarobljen u pejzažu koji je sam konstruirao i očajnička potreba da ponovno pronađe izgubljenu vezu s prirodom.
Sa Sergiuom Matisom sam prošle godine razgovarala u povodu njegova gostovanja na Antisezoni.
Radionice, knjige, projekcije, razgovori…
Već sam spomenula neke od dijelova popratnog programa, a bio je bogat. Prvu festivalsku večer otvorila je prezentacija STREAM Zadar radionice Poetic Body Milana Tomášika. Zadnje večeri prezentirali su i polaznici radionice Flying Low & Passing Through Nine Faidige.
U programu mladih autora nastupili su Maja Petani, Katja Butković i Mark Marić. Petani u radu Cad(e)ance „čipkastim“ tkanjem pokreta prevodi arbanaški, intrigantan i izumirući govor povijesne zadarske zajednice albanskog podrijetla. Arhaična je i estetika Katje Butković, koja u radu Kako živimo na vodi i uz more motivom ženskog pranja postiže određenu snagu. Nježnost, odnosno brižnost zajednice, efektno je ilustrirao Mark Marić u Eksperimentu s povezom: krećući se povezanih očiju među gledateljima na Poljani Branka Stojakovića, prepustio nam se da ga susretnemo, pridržimo, čuvamo ili s njim zaplešemo.
U pretprogramu posljednje večeri predstavljena je knjiga Ive Nerine Sibile O plesu koja ukoričuje izbor njezinih kritika, izvedbenih tekstova, intervjua i eseja objavljenih u različitim hrvatskim periodičkim publikacijama. Knjiga tako u koncentriranom formatu donosi jedinstven pregled događanja na hrvatskoj sceni u proteklih 25 godina. Riječ je o pitkome štivu koje uspijeva istovremeno educirati, arhivirati, komentirati, analizirati i sve to emanirajući veliku ljubav i brigu za umjetnost plesa. Najnovija je to u seriji knjiga Biblioteke Kretanja izdavača Hrvatskog centra ITI urednice Maje Đurinović.
Posljednjeg dana prikazani su i kratki plesni filmovi Petre Prtenjače i Leone Vrkić, Eme Crnić i Lucije Večerina, Anđele Bugarija te Sanje Petrovski, a tijekom cijelog festivala na Poljani Branka Stojakovića izložen je rad Sve je trag zadarske vizualne umjetnice Albe Miočev.
Dio atmosfere festivala, kadrove iz predstava i razgovore s autorima i izvođačima glavnog programa pogledajte i poslušajte u videoreportaži.
Pripremila: Jelena Mihelčić
Naslovna fotografija: Patricia Gospić u Enter II Diary – CTRL ⇧: log_underworld_, fotografirala Adriana Vidić