Što danas znači biti prisutan u vlastitom tijelu? Kako gledamo izvedbu i što zapravo vidimo dok gledamo? To su neka od pitanja koja je otvorio ovogodišnji SomaHut, festival somatskih praksi održan 9. i 10. svibnja u zagrebačkom Kontejneru.
Video prilog donosi ponajprije izjave organizatorica i sudionika festivala, koje govore o somatici kao prostoru povezivanja fizičkog, emocionalnog i misaonog iskustva, ali i o potrebi za praksama koje tijelo vraćaju izvan utilitarnih i strogo funkcionalnih okvira. Kako jedna od sugovornica, Ana Jelušić kaže, „živimo u dosta upaljenom dobu“, vremenu kognitivnog preopterećenja i odvojenosti od vlastitog tjelesnog iskustva.
Vizualni sloj priloga prati izvedbu Kako možemo gledati? Ane Kljujev, koju publika promatra kroz refleksiju prozorskog stakla. Izvođačica ostaje neuhvatljiva, fragmentirana okvirima prozora, zaklonjena tijelima drugih gledatelja, prisutna tek kao odraz. Umjesto jasnog pogleda na izvedbu, gledatelj istovremeno promatra i vlastiti čin gledanja.
Takav postupak blizak je idejama suvremene izvedbene teorije i vizualnih studija koje tvrde da pogled nikada nije neutralan: ono što vidimo uvijek je posredovano pozicijom iz koje gledamo, vlastitim tijelom i prisutnošću drugih. Kljujev tako izvedbu ne smješta samo u prostor izvođačice, nego i u prostor između publike, refleksije i pogleda gdje gledanje postaje kolektivno, nestabilno i svjesno samoga sebe.
U tom smislu, SomaHut nije djelovao samo kao festival izvedbi i radionica, nego i kao prostor usporavanja i preusmjeravanja pažnje: prema tijelu, prema drugima i prema samom iskustvu percepcije.
Pripremila: Jelena Mihelčić