U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, Zagrebačkom kazalištu mladih, Pogonu Jedinstvo te klubu MaMa od 26. lipnja do 13. srpnja održava se jubilarni 30. programski blok Antisezone. Riječ je o nezavisnoj platformi za suvremeni ples i izvedbene umjetničke prakse koji nije niti festival niti funkcionira kao tradicionalna sezona, već ima nekoliko programskih blokova godišnje.
Tijekom osam godina djelovanja Antisezona se razvila u jednu od ključnih platformi suvremenog plesa i izvedbenih umjetnosti u Hrvatskoj. Organizira ju i kurira kolektiv nekoliko umjetnica, a one su Iva Nerina Sibila, Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Tea Kantoci i Sindri Uču.
Antisezona ovih dana obilježava svoj 30. programski blok. Kako je sve počelo?
Iva Nerina Sibila: Počelo je iz vrlo konkretne potrebe. Nedostajao nam je kontekst predstavljanje vlastitih radova, ali i za radove umjetnika koje smo prepoznavale kao srodne. Nismo tražile programatora koji bi nas programirao, nego smo shvatile da je najprirodnije da same kuriramo vlastiti program i stvorimo kontekst jedna za drugu. Htjele smo stvoriti prostor za umjetnost kakvu smo i same željele gledati i razvijati, prostor za umjetničke prakse koje često ostaju na rubovima postojećih institucionalnih okvira, ali i prostor suradnje, razmjene i zajedničkog promišljanja umjetnosti. Ovim putem zahvaljujem Muzeju suvremene umjetnosti koji nas podržava od početka.
Zašto anti u Antisezoni?
Iva Nerina Sibila: Anti je iz više razloga. Antisezona nije festival, ali nije ni sezona u klasičnom smislu te riječi. To je kontinuirani program koji nastaje suradnjom umjetničkih organizacija, kulturnih institucija i umjetnika te se programira kolektivno. S druge strane, riječ je i o referenci na zagrebačku umjetničku tradiciju i umjetnički kolektiv Gorgona koji je često koristio prefiks anti – antičasopis, antiizložba i slično. Taj prefiks za nas označava i određeni odmak od ustaljenih modela rada i organizacije. Dodatnu simboličku poveznicu predstavlja i činjenica da se matični prostor Antisezone nalazi u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti, koja nosi ime upravo po tom umjetničkom kolektivu.
Po čemu se Antisezona razlikuje od drugih programa suvremenog plesa?
Silvia Marchig: Možda po tome što stalno iznova postavljamo isto pitanje: što je danas suvremeni ples? To nije nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Pitanje je zašto ples danas, kakav ples danas i gdje su njegove granice. Zanimaju nas radovi koji su u razgovoru s drugim medijima, drugim umjetnostima, društvenim pitanjima i različitim iskustvima. Ne zanimaju nas unaprijed zadane definicije nego proces istraživanja.
Tea Kantoci: Specifičnost Antisezone je i u tome što nas zanimaju različiti formati. Jednako nas zanimaju predstava, razgovor, improvizacija, film, čitalački klub ili participativni događaj. Važno nam je stvarati prostor u kojem se umjetnički rad može nastaviti razvijati i nakon same izvedbe. Jedan od takvih formata je primjerice Društvo 11 lisica. To je čitalačko-gledateljski klub koji već godinama postoji unutar Antisezone. Kroz njega povezujemo umjetničke radove s temama koje nas zanimaju – od feminističke i queer teorije do pitanja brige, zajedništva, otpora ili društvenih promjena. To je prostor za razgovor, čitanje i zajedničko promišljanje svijeta oko nas.
Naslov ovog bloka glasi Ovom tlu je svejedno padamo li ili ustajemo. Što stoji iza njega?
Tea Kantoci: Svaki blok Antisezone dobiva naslov kroz zajednički proces razgovora i promišljanja programa. Ovaj naslov nastao je iz rečenice britanske plesne umjetnice i teoretičarke Emilyn Claid, ali i iz osjećaja da živimo u vremenu velike nestabilnosti. Nestabilni su odnosi, nestabilan je svijet, nestabilni su uvjeti u kojima živimo i radimo. Ipak, unutar te nestabilnosti uvijek postoji neka vrsta oslonca – bilo da je to tlo pod nogama ili ljudi koji su tu jedni za druge.
Silvia Marchig: Mene u toj rečenici posebno zanima ideja padanja i kako ukloniti tragediju iz padanja. Padanje je sastavni dio života. Stalno se nalazimo u krizama, problemima, neizvjesnostima i promjenama. To nije iznimka nego stanje života. Kad prihvatimo da je padanje dio iskustva, onda se otvara mogućnost da o njemu razmišljamo drugačije – bez katastrofe, ali i bez iluzije da možemo živjeti izvan nestabilnosti.
Među gostima ovogodišnjeg bloka je i renomirani austrijski koreograf Michael Turinsky. O kakvom je autoru riječ?
Iva Nerina Sibila: Michael Turinsky jedan je od najvažnijih autora suvremene europske izvedbene scene. Njegov rad snažno je utjecao na način na koji danas promišljamo odnos tijela, invaliditeta, politike i plesa. U Zagrebu gostuje s predstavom Precarious Moves, odnosno Neizvjesni pokreti, koja proizlazi iz njegova iskustva života s cerebralnom paralizom, ali otvara pitanja koja se tiču svih nas: sporosti, međuovisnosti, produktivnosti, društvenih očekivanja i mogućnosti otpora dominantnim modelima življenja.
Tko su ostali umjetnici na programu i kako se nadovezuju na glavnu temu ovog bloka?
Silvia Marchig: Program smo gradile oko različitih umjetničkih pristupa pitanjima nestabilnosti, promjene i transformacije. Sonja Pregrad u nagrađivanom radu Objekt plesa propituje sam čin gledanja plesa i naše predodžbe o tijelu i identitetu. Portugalska umjetnica Sancha Meca Castro u predstavi Ruševina je priča istražuje kako tijelo čuva tragove sjećanja i iskustava te kako se prošlost neprestano preoblikuje u sadašnjosti. Ivana Bojanić i Viktoria Bubalo u predstavi Nismo bile ovdje bave se percepcijom, pažnjom i prisutnošću (op.a. ova izvedba je nažalost otkazana zbog bolesti), dok se moja predstava Euridika izlazi kroz poznati antički mit pita kako živjeti sa sumnjom, gubitkom i neizvjesnošću. Iako su radovi vrlo različiti, svi na svoj način govore o tome kako se nosimo s nesigurnošću.
Tko je publika Antisezone?
Tea Kantoci: Naša publika vrlo je raznolika. Dolaze plesni umjetnici, studenti, glazbenici, vizualni umjetnici, teoretičari, ali i ljudi koji jednostavno prate suvremenu umjetnost. Ono što ih povezuje jest spremnost da uđu u iskustvo koje ne nudi gotove odgovore. Ne mislimo da umjetnost postoji zato da nekome kaže što treba misliti. Zanima nas publika koja je spremna ući u dijalog, postavljati pitanja i zajedno s umjetnicima istraživati ono što još nije do kraja definirano.
Raspored izvedbi Antisezone pronađite u Plesopis kalendaru.
Pripremila: Jelena Mihelčić
Naslovna fotografija: Sindri Uču; na fotografiji slijeva Tea Kantoci, Silvia Marchig, Sindri Uču i Iva Nerina Sibila