Osvrt na dvostruku izvedbu „Funeral for my 20’s“ i „Funeral for my 20’s“, u koreografiji Sabine Perry i izvedbi Koraljke Begović
Kako se pomiriti s nekadašnjim sobom i krenuti dalje? Može li ceremonija svojevrsnog pogreba donijeti katarzu? Pitanja su to kojih se dotiču plesne predstave „Funeral for my 20’s“ (Pogreb za moje 20-e) i „Funeral for my 30’s“ (Pogreb za moje 30-e), u koreografiji Sabine Perry i izvedbi Koraljke Begović. Dok su proteklih nekoliko godina izvođene pojedinačno, 15. i 16. studenog su prvi put izvedene u istoj večeri.
Riječ je introspektivnim ritualima koji plesnim jezikom i pažljivo osmišljenim soundtrackom mapiraju emocionalne pejzaže dvaju desetljeća života i tijelom ih rekonstruiraju – od turbulencija dvadesetih do prividne zrelosti tridesetih. Kroz kombinaciju apsurdnih, dirljivih i katkad bolno sirovih prizora, svaka izvedba oslikava specifične faze života, balansirajući između osobne ispovijesti i kolektivnog iskustva.
„Funeral for my 20’s“ eksplozija je mladenačke zbunjenosti. Begović, odjevena u crveno, započinje okrenuta leđima sa sunčanim naočalama, nevoljka da se suoči s publikom – ili možda sa samom sobom. Stvara tijelo nervozne energije u potrazi za ravnotežom. Njezino cik-cak kretanje po sceni, inicirano gubitkom ravnoteže, postaje jasan komentar na pokušaje balansiranja nesigurnosti i kaosa koji definiraju mladenačko traganje za smislom.
Svaka pjesma u soundtracku postaje emocionalna karta. Od unutarnje nesigurnosti uz „I’ll Be Your Mirror“ Velvet Undergrounda do duhovitog nihilizma Smithsa u „Heaven Knows I’m Miserable Now“ i prepuštanje unutarnjem kaosu uz nestabilan, pijani hod. Begović ponekad djeluje groteskno – padajući ili izvodeći nekontrolirane trzaje stvara sliku izgubljenosti i nelagode vlastitog tijela. Chrystal Castlesov „Vietnam“ donosi pak prkos, ljutnju i društveni komentar, kroz provokativne geste pištolja i srednjeg prsta, koje poput mikrodrama iskaču iz izvedbe.
Vrhunac dolazi s pjesmom „Don’t Know Much“ u izvedbi Aarona Nevillea i Linde Ronstadt kada Begović hodanjem po liniji i grimasama kroji emotivni katalog mladosti: ljubav, strah, bijes i gubitak. Kao da smo pritisnuli tipku „rewind“ na videovrpci s oznakom dnevnika svojih dvadesetih.
Za razliku od eksplozije u crvenom u prvome dijelu, „Funeral for my 30’s“ donosi smirenost, ali ta mirnoća nije oslobođenje, već suočavanje s umorom, teretom očekivanja i tijelom koje uči kako disati kroz usporenost. Plava boja dominira kostimom, usporeni pokreti u tai chi maniri otvaraju meditativni prostor, dok instrumentalna podloga Dirty Beachesa i Bibia dodaje na atmosferi zamišljene kontemplacije. Begović ovdje koristi ruke kao dominantni motiv – one vode pokret i kroje prostor, u prividu veće kontrole. Iako se ova suzdržanost može opravdati s godinama koje su u fokusu, izvedba povremeno djeluje dramaturški razvučeno.
Ono u čemu je Perry vješta, detektiranje je fizikalnosti emotivnih stanja. Upečatljivi su trenuci u obje predstave u kojima se plesačica pokušava kretati sputanih nogu. U prvome dijelu scena je to u kojoj su ruke zapletene o međunožje, što ograničava pokret i prisiljava tijelo na neobičnu, stisnutu dinamiku kretanja. Ovaj potez pronalazi svoj pandan u drugom dijelu kada Begović opetovano zavlači ruke u hlače i nespretno se kreće pokušavajući dodirnuti vlastita stopala. Nezgrapnost pokreta, ujedno groteskna, dirljiva i duhovita, evocira stalni pokušaj ukalupljenja tijela mlade žene u neke zadate obrasce.
Slično, uzastopni pokušaji napuhivanja balona, koji na kraju pukne ispod košulje, transformiraju tijelo u prostor neostvarenih očekivanja i izazova majčinstva. Kada iz hlača lansira na stotine šljokica, Begović konačno prisvaja i slavi vlastitu seksualnost. Završnica, uz Chad VanGaalenovu „Willow Tree“, ponovno stavlja fokus na liniju kao simbol životnog puta. Begović kroz geste ziba nevidljivu bebu, tapka srce ili gestikulira skrolanje mobitelom, kao da sabire svakodnevne brige i životne dileme.
Perry i Begović koreografiraju emocije dvadesetih i tridesetih godina s poetičnom preciznošću. Pritom izlažu tijelo kao arhiv i prostor transformacije, pozivajući gledatelje da prokopaju kroz vlastita sjećanja i suoče se s onim što su tamo ostavili. Pogrebi ovdje nisu kraj, već prostor za refleksiju i novi početak.