Roberta Milevoj već godinama razvija seriju solo radova (Roberta, Roberta; Opet Roberta; ROB3RTA) unutar kojih kontinuirano preispituje vlastiti odnos prema plesu. U najnovijem solu, S Robertom*, nastalim u produkciji UO Nikad kraja i INK Pula u partnerstvu sa Zagrebačkim plesnim centrom, ona nastavlja tradiciju autorskog plesnog sola kao prostora ranjivosti i snage te pretače iskustvo života u izvedbu. Milevoj traži neku svoju istinu i poziva nas da joj budemo svjedoci. Predstava S Robertom, tako je krajnje osobna i hrabra scenska ispovijed u kojoj je tijelo kanal za prisjećanje, suočavanje i otpuštanje.
Predstava S Robertom krajnje je osobna i hrabra scenska ispovijed u kojoj je tijelo kanal za prisjećanje, suočavanje i otpuštanje.
Publiku dočekuje već prisutna na sceni, sjedeći u polumraku na crnom trupčiću – jedinom scenografskom elementu koji se tijekom izvedbe pretvara u tiho uporište, gotovo metaforu njezina odnosa s plesom. Odjevena je u crno: gornji dio kostima varijacija je baletnog korzeta iz kojeg strši jedno crno pero, dok donji dio čine udobne hlače s crtom i crne cipele. Ta suptilna aluzija na Crnog labuda priziva unutarnju napetost, raslojavanje i ranjivost izvođačkog identiteta (kostimografija: Desanka Janković). U toj minimalističkoj kombinaciji “labuđe” nježnosti i sportske funkcionalnosti, stopljena s tamnim prostorom, Roberta nas uvodi u svoj svijet putem audio dnevnika – kronološkog niza osobnih zapisa koji, u dijalogu s pokretom, grade slojevitu i duboko osobnu izvedbenu strukturu.
Njene riječi tvore teksturu, podlogu za pokret, koji može i ne mora biti fizička artikulacija paralelno izgovorenog teksta, no ta povezanost često djeluje sugestivno. Pitanje koje pokreće narativ – treba li napraviti novu predstavu – prerasta u razlaganje čitavog identiteta. Roberta je plesačica, majka, prodavačica, ranjena, umorna, duhovita, lucidna (obrada teksta i dramaturgija: Luka Bosanac). Kroz pokret koji djeluje skicozno, fragmentirano, ali nikad neprecizno, vodi nas kroz važne trenutke svoje prošlosti: ljubavni odnos s plesom, fizičke i emocionalne traume, profesionalne i osobne krize, techno fazu, belgijsku fazu itd..
Predstava ne pokušava impresionirati virtuoznošću ni formalnošću. Ona izaziva poštovanje svojom ranjivošću.
Predstava ne pokušava impresionirati virtuoznošću ni formalnošću. Ona izaziva poštovanje svojom ranjivošću. To je ples pauze, okijevanja, kruženja oko nečeg neizrecivog kroz ruke koje dominiraju prostorom. Milevoj se ne skriva iza koreografije – ona se otkriva kroz pokret koji je emocionalan, neuredan, istinit. Pokretom ne pokazuje što zna, nego što pamti. Njen odnos s plesom više nije mladenački ni gorljiv – on je sada suzdržan, oprezan, ali duboko ukorijenjen, gotovo egzistencijalan.
Kroz opis svakodnevice prije i tijekom rada na predstavi, predstava progovara i o umjetničkom radu. Tijelo koje pleše umorno je, ranjivo, ali ne odustaje. “Dala sam otkaz. Zapravo sam dobila otkaz. Zapravo je bio sporazumni.” – izgovara Roberta, secirajući jezik kapitalističke dvosmislenosti koja obavija ples kao profesiju i kao poziv. Ona suptilno progovara o plesu kao obliku otpornog trajanja, neproduktivnog napora koji nema tržišnu vrijednost, ali ima duboko osobno značenje.
S Robertom je istinski autorski čin, bez trikova, gotovo meditativan, ali nabijen životom.
Predstava u svom završnom dijelu prelazi u tišinu pokreta – kada glas utihne, ostaje samo tijelo. Ono što gledamo u tim trenucima djeluje kao oproštaj od publike, od karijere, možda i od vlastitog tijela. No ništa nije decidirano, to može biti kraj, ali i rađanje nečeg posve novog. S Robertom je istinski autorski čin, bez trikova, gotovo meditativan, ali nabijen životom. Pitanja o identitetu, vrijednosti umjetnosti, prirodi plesa, suočavanju s vlastitim granicama – sve to ova predstava dotiče suptilno, bez spektakla, iskreno i snažno. Roberta Milevoj ovim solom vraća vjeru u ples kao prostor nježnog otpora.
Tekst: Jelena Mihelčić
Fotografija: Jelena Janković
*Predstava je premijerno izvedena 21. veljače 2025. u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula, te 25. veljače 2025. u Zagrebačkom plesnom centru. Ovaj je osvrt pisan na temelju izvedbe 30. travnja u ZPC-u u povodu Međunarodnog dana plesa.