Predstava Nepostojano mjesto Irme Omerzo pod zagrebačkim Mostom slobode gotovo da prkosi definiciji kazališne predstave, kao i svi njezini site-specific projekti na neki način. Smještena u neugledan, polumračan prostor na granici grada i divljine, na propuhu između asfalta, čelika i pijeska, ona postavlja ples na tipično „nemjesto“ koje Marc Augé prepoznaje kao prostor tranzita, anonimnosti i prolaznosti. Ali upravo ta grubost i nepripitomljenost lokacije otvara mogućnost za poetski uvid, da je unatoč betonu, buci i prašini, ples sposoban privremeno zaustaviti njezinu hladnu, tehničku funkcionalnost.
Plesačica Ema Crnić pojavljuje se gotovo neprimjetno, kao da je tek prolaznica među rekreativcima, vozačima i slučajnim šetačima i poziva publiku da se smjesti u pop-up izvedbeni prostor. Njegovu scenografiju čini svakodnevni promet ljudi i zvukova čineći ju uvijek promjenjivom, uvijek izmičućom. Publika, šćućurena na sklopivim stolčićima, svjesna je da pozornost stalno klizi: pogled bježi prema biciklistu, prema kapljici koja pada s hrđave cijevi, prema automobilu koji se besramno uparkirava u samo „središte pozornice“.
Smještena u neugledan, polumračan prostor na granici grada i divljine, na propuhu između asfalta, čelika i pijeska, predstava postavlja ples na tipično „nemjesto“ koje Marc Augé prepoznaje kao prostor tranzita, anonimnosti i prolaznosti.
Crnić se kreće spiralno, valovito, kao da slijedi unutarnje, nevidljive putanje. Pokreti su u kontrastu s tvrdoćom tla, nježnost tijela nasuprot brutalnosti “scenografije”. Katkad se udaljava do točke gdje je tek sjenka među rekreativcima, katkad nas suočava s intimnim detaljem kao što su prsti koji „plešu“ po kostimu. Nestalnost njezine prisutnosti podsjeća na ono što André Lepecki naziva „prokletstvom plesa“, ples gubi sebe, previše zaboravlja, ne čuva ništa.
Kostim Ane Fucijaš funkcionira kao produžetak tog koncepta, mijenja se dok ga plesačica razvezuje i transformira, pretvarajući ovratnik u projekcijsko platno. Iz njega se rađa filmska slika Jasenka Rasola u kojoj labirinti pijeska i kameni zidovi postupno prelaze u animaciju Svebora Kranjca, sugerirajući da i najtvrđi, najfiksniji prostor može biti preoblikovan imaginacijom.
Melankoličnost je potencirana glazbom Stanislava Kovačića i tekstovima Dubravka Mihanovića. Iz nje izranja ono što bi se moglo sažeti u klišej – samo je promjena stalna. Rijeka koja teče, trava koja raste, tijelo koje stari, pokret koji se ponavlja, ali nikad jednako. Sve podsjeća da smo uvijek u prolazu, a ipak očajnički težimo vraćanju poznatome.
Tekst je raspoređen između snimke i glasovne izvedbe same plesačice. S jedne strane donosi žive, gotovo taktilne opise mjesta iz djetinjstva, dok s druge prelazi u poetsku igru riječi, u varijacije poput „otići/ostati/otisnuti se“ ili „vrtlog/brlog/oblog/talog “. Taj jezični ritam, u kojem se riječi neprestano preslaguju, stvara paralelu s plesnim materijalom, funkcionirajući i kao koreografski element. Slušanjem riječi koje se pretapaju iz proze u poeziju, postajemo svjesni i pokretljivosti jezika.
Nepostojano mjesto prolaznike i njihove tragove pripaja kao materijal od kojeg se gradi izvedba. Kao gledatelji, ostajemo s dojmom da smo svjedočili izložbi privremenosti koja je u trenutku vlastitog nastanka već iščezla.
Nepostojano mjesto prolaznike i njihove tragove pripaja kao materijal od kojeg se gradi izvedba. Kao gledatelji, ostajemo s dojmom da smo svjedočili izložbi privremenosti koja je u trenutku vlastitog nastanka već iščezla. A ples, iako ne ostavlja materijalni trag, ostaje najnježniji “izložbeni primjerak”. Ples nas svojom neuhvatljivošću inspirira da ga pamtimo, da ga rekonstruiramo u vlastitoj imaginaciji i vlastitome tijelu i tako stvara najintimniji oblik prisutnosti.
Predstava je premijerno izvedena 11. travnja, a njezina, za sada posljednja izvedba, dogodila se 13. rujna.
Tekst: Jelena Mihelčić
Fotografije: Jasenko Rasol