Na prvom izdanju programa Cinehill Dance Screen na krovu Zagrebačkog plesnog centra vidjeli smo devet kratkometražnih plesnih filmova domaćih i međunarodnih autora. Uz raznolike mogućnosti susreta koreografije i filmskog jezika, otvorena su i pitanja produkcije, autorske suradnje te prostora za razvoj plesnog filma u Hrvatskoj.
Nismo bili na brdu u Gorskom kotaru, nego na krovu usred Zagreba, i nismo gledali samo sjajne igrane filmove, već i dobre plesne filmove! Na krovnoj terasi Zagrebačkog plesnog centra, u sklopu ovogodišnjeg Cinehilla u Zagrebu, 31. kolovoza održano je prvo izdanje jedinstvenog programa Cinehill Dance Screen, nastalog u suradnji filmskog festivala Cinehill i ZPC-a. Među 21 filmom pristiglim iz Hrvatske i inozemstva na otvoreni poziv, selekcijski žiri u sastavu Alexandra Madsen, Petra Belc i potpisnica ovih redaka odabrao je devet radova različitih poetika, produkcijskih mogućnosti i pristupa odnosu koreografije i filmskog medija.
Autori filmova nisu se zadovoljili jednostavnim dokumentiranjem koreografije. Kamera, montaža, izbor lokacije i postprodukcijski postupci u različitoj su mjeri sudjelovali u njezinom oblikovanju. U tome i jest “filmski trik”, da pokret nije samo ono što se odvija pred kamerom, nego i ono što nastaje zahvaljujući kameri.
Tijelo u dijalogu s prostorom
Odnos tijela i okoliša jedna je od prepoznatljivih poveznica nekoliko radova. U filmu Assembled Worlds slovenske koreografkinje Kaje Vidič prirodni krajolik uz rijeku Soču postupno ustupa mjesto izgrađenom okolišu i monumentalnoj betonskoj strukturi hidroelektrane. Ta se promjena odražava i na koreografiju: od mekanog, organskog pokreta prema sve strukturiranijim i gotovo mehaničkim grupnim kompozicijama. Pomno oblikovani široki kadrovi i ptičje perspektive dovode tijela u precizan odnos s linijama krajolika i arhitekture.
Nakon projekcije Vidič je otkrila da je film nastao povodom programa Europske prijestolnice kulture Nova Gorica – Gorizia 2025., dok je još studirala u Rotterdamu. Film joj je omogućio da umjetnički sudjeluje u programu iako nije mogla stalno biti fizički prisutna u Sloveniji. Poseban izazov bio joj je istodobno preuzeti uloge redateljice i plesačice.
Posve drugačiju poetiku, ali također s ekološkom pozadinom, donose Beštije Josipe Štulić i Zadarskog plesnog ansambla. U krajoliku kanjona i izvora rijeke Bijele pokret poprima ritualna obilježja, a žensko tijelo povezuje se sa simbolikom vode, kamena, kruga i prirodnih ciklusa.
Razgovor s autoricom otkrio je osobnu vezu s lokacijom koja je bila izložena dugogodišnjem odlaganju otpada, a prethodni filmski projekt njezinih suradnika pridonio je pokretanju lokalne akcije čišćenja. Beštije tako proizlaze ne samo iz estetskog interesa za prirodu nego i iz konkretnog odnosa prema prostoru i njegovoj zaštiti, koja je u Assebled Worlds Kaje Vidič smo suptilna mogućnost čitanja.
Kamera mijenja iskustvo tijela
Jedan od atmosferski najupečatljivijih filmova selekcije, 2 0 2 0 Dore Kokolj, odvija se u zatvorenom, potresom oštećenom stanu u kojem se tijela, zemlja, voda i raspadajući interijer stapaju u gotovo organsku cjelinu. Kamera se približava koži, kosi, noktima i česticama zemlje, fragmentirajući tijela do granice prepoznatljivosti. Film počiva na snažnoj materijalnosti slike, nelagodi i osjetilnom iskustvu.
Kokolj je nakon projekcije objasnila da joj u kazališnom plesu često nedostaje upravo mogućnost prenošenja taktilnosti. Filmski kadar omogućio joj je približavanje tijelu i materijalima na način koji gledatelju gotovo sugerira osjet dodira. Otkrila je i da je film sniman u stanu njezine bake, ispražnjenom nakon zagrebačkog potresa 2020. godine.
U filmu Jugo/Scirocco Ivone Medić Nikolić, Mateja Đuzela i Marka Kalčića nemir južine prevodi se u vizualni i koreografski jezik. Sputanost tijela u mračnim interijerima i među elektroničkim kablovima suprotstavljena je otvorenim obalnim krajolicima, vjetru i moru. Brzi rezovi, promjene kolorita, obrnuto kretanje i dvostruke ekspozicije stvaraju snovitu, nestabilnu atmosferu. Film povremeno priziva estetiku glazbenog videospota, ali upravo kroz izražen odnos glazbe, slike i pokreta gradi svoj prepoznatljiv ugođaj.
Snimatelj i suautor Matej Đuzel ispričao je kako je projekt započeo tijekom pandemije, inspiriran fotografskom serijom Jugo Ivone Medić Nikolić i Lare Bolković, a razvijao se tijekom tri godine. Glazba Marka Kalčića nastala je neovisno o filmu, da bi naknadno postala njegov važan dramaturški element. Đuzel je pritom naglasio koliko mu je bila dragocjena suradnja snimatelja, koreografkinje i skladatelja kao primjer interdisciplinarnog procesa koji se pokazuje osobito važnim za ovaj medij.
Od filmske minijature do animirane koreografije
Na drugom kraju izražajnog spektra nalazi se jednominutni Kino Paole Lade Franulović, razigrana filmska minijatura nadahnuta geometrijom prostora, poviješću filmske avangarde i iskustvom odlaska u kino. Naglašena crvena boja, arhitektonske linije, umnažanje slike i montažni postupci stvaraju zaokružen vizualni svijet. Koreografija pritom ostaje bliža stiliziranoj, pomalo karikiranoj gesti nego razvijenoj plesnoj strukturi, no upravo filmski postupci filmu daju specifičnost jer Franulović ipak dolazi iz filmskog svijeta. U razgovoru je objasnila da je rad nastao u svega nekoliko dana, potaknut arhitekturom Kina Forum unutar Studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu i natječajnom temom „Izvan okvira“.
Posebno zanimljiv pristup redukciji pokreta donosi I Am Geography of My Homeland Kristine Paunovski. Umjesto prostorno razvedene koreografije, film se usredotočuje na lice i njegove gotovo neprimjetne promjene. Krupni kadar, pogled, disanje i sitne mišićne reakcije postaju nositelji koreografskog izraza. Riječ je o jednostavnom, ali autorski zanimljivom pristupu koji pokazuje da plesni film ne mora počivati na velikom pokretu niti na složenoj produkciji.
Među produkcijski najzaokruženijim radovima istaknuo se The Dust of My Concrete Child – Portrait 2 Lina Eckensteina. U industrijskom prostoru koreografija istražuje napetost između bliskosti, povjerenja, ranjivosti i grubosti, dok pokretna kamera aktivno sudjeluje u oblikovanju odnosa među izvođačima. Flesh and Blood Viktorije Andersson, Linn Ragnarsson i Hermana Nygrena donio je pak duhovitiji ton, suprotstavljajući nezainteresirane svjedoke neobuzdanoj, melodramatičnoj tjelesnosti dviju plesačica. Oba filma odlikuju se sigurnom realizacijom i izraženom filmskom estetikom, iako manje iznenađuju originalnim umjetničkim postupcima.
Film Nepostojano Irme Omerzo možda najpotpunije pokazuje što nastaje kada se koreografija i filmski jezik razvijaju kao međusobno ovisni izražajni sustavi. Plesačica se kreće kroz prostore koji je ograničavaju i usmjeravaju, kamera mijenja naš doživljaj njezina tijela i položaja, a animacija otvara mogućnost izlaska iz fizičkih granica prostora. Film je istodobno poetičan, duhovit i precizno promišljen, s prepoznatljivim autorskim rukopisom.
Omerzo je u razgovoru objasnila da animacijom želi prijeći u drugu poetiku, dok joj filmski medij omogućuje da koreografski jezik postane nešto drugo. Istaknula je i razliku između prolaznosti izvedbe uživo i trajnosti filmskog rada, koji može ponovno prikazati i godinama poslije njegova nastanka. Nepostojano pritom ima i zaseban život unutar njezine predstave Nepostojano mjesto, gdje se projekcija pojavljuje na kostimu izvođačice.
Prostor koji plesnom filmu nedostaje
Prvi Cinehill Dance Screen pokazao je da zanimanje za plesni film postoji, kao i da domaći autori raspolažu originalnim idejama. Razlike su vidljivije u produkcijskim uvjetima: inozemni radovi često imaju tehnički i organizacijski zaokruženiju realizaciju, dok domaći autori stvaraju u znatno skromnijim okolnostima.
Istodobno, među prijavljenim radovima prepoznaje se i česta sklonost konceptima koji se zaustavljaju na izboru zanimljive lokacije. Najuspješniji filmovi idu korak dalje: prostor, tijelo, kamera, montaža i zvuk nisu tek zasebni slojevi nego se međusobno oblikuju, stvarajući iskustvo koje ne bi bilo moguće jednostavno prenijeti na pozornicu ili bilo kakvu izvedbu uživo.
U Hrvatskoj je plesni film i dalje medij s ograničenim mogućnostima produkcije i prikazivanja, smješten između plesne i filmske scene. Zato je važno što se uz ZPC-ov program Plesni dodaci, koji već dvije sezone donosi projekcije i razgovore o plesnom filmu, sada dogodio i Cinehill Dance Screen. Uvrštavanje plesnog filma u kontekst filmskog festivala otvara mu pristup drugačijoj publici, ali i priliku za usporedbu autorskih pristupa, razmjenu iskustava te povezivanje koreografa i filmskih stvaratelja.
I za kraj jedna zanimljiva koincidencija koja povezuje Cinehill i plesni film, a to je Krešo Golik. Slavni hrvatski filmski redatelj rođen je u Fužinama u Gorskom kotaru, lokaciji Cinehill festivala, a on je ujedno i redatelj prvog nam poznatog eksperimentalnog plesnog filma u Hrvatskoj – Koreografija za kameru i plesače Studija za suvremeni ples iz 1968. godine – kojeg potpisuje zajedno s koreografkinjom Verom Maletić.
Jelena Mihelčić
Naslovna fotografija: Ema Crnić u filmu Nepostojano Irme Omerzo, snimatelj Jasenko Rasol