Osvrt na predstavu „Paralelne kampanje“ Alexandre Madsen u TALA Ple(j)su
Može li se intiman odnos izolirati od vanjskih utjecaja ili je ta ideja samo utopijska zamisao? Predstava „Paralelne kampanje“ Alexandre Madsen to pitanje postavlja kroz složene, fragmentirane prikaze muško-ženskog odnosa, istražujući kako se sigurnost i bliskost neprestano lome pod pritiscima svijeta izvan njihovog zajedničkog prostora. Inspirirana romanom „Čovjek bez osobina“ Roberta Musila predstava kroz scenske odnose izvođača, same Madsen te Frane Maškovića, reflektira složenost veze između Ulricha i Agathe, glavnih likova romana. Njihovo partnerstvo – između bratskog, prijateljskog, intelektualnog, romantičnog i erotskog – ilustrira ideju utopije kao mogućnosti.
Protagonisti uporno traže način da njihov odnos opstane u prostoru istovremeno zaštićenom i ranjivom. Kvadratna zelena spužva u ulozi plesnog poda, postaje nositelj značenja – od simbolike skloništa do fragmentiranog prostora. Ova podloga, isprva mekano tlo povjerenja i igre, brzo se raspada pod težinom stvarnosti, sugerirajući da svaki pokušaj sklapanja zajedništva nosi u sebi i vlastite pukotine (scenografija Ivana Škrabalo).
Kroz uvodnu scenu dječje ritmičke igre rukama, gledatelji ulaze u svijet sigurnosti i nevinosti koji se nastavlja nizom krhkih trenutaka improvizacije – nježnog dodirivanja, pružanja potpore i igre, no to utočište ubrzo biva narušeno. Prijelaz s umirujućih tonova gitare na agresivnog Ramsteina prvi je udar vanjskog svijeta koji narušava početnu nježnost grubim pokretima i nesigurnim zastojima. Kako sukobi rastu, njihovi pokreti postaju dinamičniji i intenzivniji; tijela se sudaraju s energijom, a gestikulacije poprimaju agresivnije oblike, izazivajući osjećaj napetosti i frustracije.
Odnosi između partnera prolaze kroz faze privlačnosti, odbijanja, imitacije i manipulacije, oslikavajući složenost dinamike intime koju svaki eksterni pritisak dodatno usložnjava. Cinični citati filozofa Slavoja Žižeka o ljubavi kao katastrofi koja otvara prostor za nekontrolirano, kao i sreći koju ljudi zapravo ne žele, te izražavanje Alexandre Madsen na njemačkom jeziku, dodatno podcrtavaju ideju otuđenja. Svaki izlazak iz prostora markiranog zelenom podlogom, unosi u njihov odnos element društvenih konstrukata – priče o uspjehu kojeg društvo očekuje od muškarca, te o „savršenstvu“ koje se očekuje od žene. Takvi trenuci ne samo da destabiliziraju zajedništvo, već ukazuju na stalno prisutan rascjep između unutarnjeg svijeta intime i realnosti u kojoj su dvoje ljudi ipak samo fragmenti šireg društvenog mozaika.
Glumac Frano Mašković i plesačica Alexandra Madsen na sceni utjelovljuju dualno stanje kroz tjelesne izraze – dok on svojom neplesačkom, „nebrušenom“ prisutnošću priziva realnost, njezini su pokreti vidno plesački istrenirani i kodirani, čime se stvara dinamična suprotnost. Njihova suradnja stvara novu, “treću” kvalitetu, hibrid između izvedbenog tijela i svakodnevnog tijela, plesa, geste i mimike, u stalnoj potrazi za skladom unutar dinamike igre i konflikta.
Kampanje u predstavi postaju metafora za svakodnevne bitke koje unose disonancu u prividno zatvoren svijet intimnosti. Predstava otvara prostor za refleksiju o prirodi odnosa i krhkosti svakog pokušaja bijega od vanjskog svijeta. Ostavlja dojam da je intimni odnos pun napuklina, neuhvatljiv i promjenjiv, stalno balansirajući na rubu između apsolutnog povjerenja i izdaje.
Poslušaj zvukovne bilješke predstave:
Zasluge:
Ideja, koreografija i dramaturgija: Alexandra Madsen
Izvođači: Alexandra Madsen i Frano Mašković
Kodramaturg: Luka Bosanac
Režijska podrška: Filip Povrženić
Scenografija: Ivana Škrabalo
Oblikovanje glazbe: Alex & Filip
Oblikovanje svjetla: Saša Bogojević
Suradnica za pjevanje: Vesna Kovačić
Vizualni identitet: Alexandra Madsen
Glazbeni brojevi: Rammstein “Du hast”, Robert Funčić “Il treno per Genova”, Vivek Abhishek
Misaoni isječci: Slavoj Žižek “On love”, “Why be happy when you could be interesting”
Produkcija: MASADANCECOMPANY
Koprodukcija: PC TALA / Platforma HR 2023.
Naslovna fotografija: Sindri Uču