Kad se danas govori o plesnom filmu kao autonomnoj umjetničkoj formi, gotovo je nemoguće zaobići ime Maye Deren. Američka redateljica, spisateljica i teoretičarka filma među prvima je pokazala da kamera ne mora biti tek sredstvo dokumentiranja plesa, nego njegov ravnopravni partner. Upravo tom pionirskom opusu posvećeno je novo izdanje programa Plesni dodaci, koje će se održati u utorak, 9. lipnja u 19 sati u Zagrebačkom plesnom centru.
Program donosi projekciju šest filmova Maye Deren — Meshes of the Afternoon, At Land, A Study in Choreography for Camera, Ritual in Transfigured Time, Meditation on Violence i The Very Eye of Night — te razgovor s filmologinjom, esejisticom i kustosicom Petrom Belc, čiji se istraživački rad godinama bavi avangardnom umjetnošću i eksperimentalnim filmom.
Iako se Maya Deren najčešće opisuje kao jedna od najvažnijih autorica američkog eksperimentalnog filma, njezina je uloga u povijesti plesnog filma jednako presudna. Povjesničarka i redateljica Amy Greenfield ističe da je upravo A Study in Choreography for Camera iz 1945. redefinirao mogućnosti plesnog filma i otvorio put razumijevanju filma kao koreografskog medija. Prema Greenfield, Deren je pokazala kako kontinuitet pokreta može nadvladati diskontinuitet prostora i vremena te kako montaža može postati koreografski alat jednako važan kao i samo tijelo izvođača.
To je posebno vidljivo u filmu A Study in Choreography for Camera, jednom od najutjecajnijih djela u povijesti medija. U njemu plesač Talley Beatty jednim kontinuiranim pokretom prelazi iz šume u interijer, potom u muzejski prostor i naposljetku u otvoreni krajolik. Ono što gledatelj doživljava kao jedinstveni tok kretanja rezultat je precizno konstruiranog odnosa između pokreta, kadra i montaže. Deren je tako stvorila ono što će kasnije postati jedno od temeljnih načela screen dancea: filmski prostor ne mora slijediti zakone fizičkog prostora.
„Pokret plesača stvara geografiju koja nikada nije postojala. Okret stopala čini udaljena mjesta susjedima“, zapisala je sama Deren o filmu A Study in Choreography for Camera. Takvo razumijevanje filma provlači se kroz cijeli njezin opus. U svim filmovima Deren sustavno kreira između plesa, filma, rituala i unutarnjeg iskustva. Umjesto da bilježi koreografiju, ona koreografira samu filmsku formu.
Važan kontekst za razumijevanje njezina rada predstavljaju i višegodišnja istraživanja na Haitiju. Nakon Guggenheimove stipendije 1946. godine, Deren između 1947. i 1951. dokumentira vudu rituale, proučavajući njihove društvene, duhovne i izvedbene dimenzije. Iskustva stečena tijekom tih istraživanja dodatno su produbila njezin interes za trans, ritual, transformaciju i tjelesno iskustvo, motive koji prožimaju velik dio njezina filmskog stvaralaštva.
Upravo zato njezini filmovi i danas djeluju iznenađujuće suvremeno. Mnogi postupci koji su danas sastavni dio plesnog filma — od tretiranja kamere kao izvođača do oblikovanja prostora montažom — prvi su put sustavno istraženi upravo u njezinu radu.
Nakon projekcije o tim će se aspektima Derenina opusa razgovarati s Petrom Belc, čiji će stručni uvid pružiti dodatni kontekst za razumijevanje autorice koja je trajno promijenila način na koji mislimo odnos tijela, pokreta i filmske slike.
Program Plesni dodaci ovom projekcijom ne predstavlja samo povijesno važan filmski opus, nego i jedno od ključnih mjesta susreta plesa i filma u 20. stoljeću — trenutak u kojem je kamera, kako bi rekla sama Deren, počela plesati zajedno s izvođačem.
Jelena Mihelčić
Fotografija: iz filma A Study in Choreography for Camera