Plesopis

Ostvrt na predstavu „Migracija zraka“ Jovane Zelenović

„Morate voljeti ples kako biste mu ostali vjerni. Ples vam ništa ne vraća: nema rukopisa za pohraniti, nema slika za objesiti na zidove ili možda izložiti u muzejima, nema pjesama koje bi se mogle tiskati i prodavati – ništa osim tog jednog, prolaznog trenutka kada se osjećate živi.“ Riječi su ovo jednog od najutjecajnijih plesnih umjetnika svih vremena, Mercea Cunninghama, a prigodne kao uvod u bilješku o predstavi „Migracija zraka“ Jovane Zelenović. Predstava je premijerno izvedena 2023., a ponovno je igrala krajem listopada ove godine u Zagrebačkom plesnom centru, gdje je i ostvarena kroz razvojno-produkcijski program Koreospektar.

Jovana Zelenović istražuje granicu opipljivog i nevidljivog, prolaznost pokreta i njegova trajanja u sjećanju promatrača. Predstava je profinjen, minimalistički plesni imaginarij, prostor suptilnih zvučnih i vizualnih impresija, usmjeravajući fokus gledatelja na ono što je inače neprimjetno. U suradnji s Margaretom Firinger i Emom Crnić, Zelenović uspostavlja izvedbeni jezik temeljen na ritmovima i naglašenoj tjelesnoj prisutnosti, pozivajući publiku na multisenzorno putovanje kroz prostor, tijelo i zvuk. 

Predstava počinje u potpunome mraku, prepuštajući nas osluškivanju ritmičkog tapkanja stopala. Naizgled jednostavan i nepretenciozan, ovaj trenutak izoštrava našu pažnju, prisiljavajući nas da osjetimo ples kroz zvuk, da ga slušamo. Svaki korak postaje „govor“ tijela, iskazujući suštinu plesa kao izraza prolaznosti. A kada se svjetla upale, tri plesačice uz različite kvalitete pokreta, od malih trzaja preko ritmičkog stupanja, do njihanja, pojačavaju dojam tijela kao instrumenta koji zvukom ili vibracijom nadilazi svoju prolaznu materijalnu prisutnost. Zvukovi, koje u principu zanemarujemo, postaju srž ove predstave, gotovo kao unutarnji puls.

Ozvučeni pod postaje poligon za istraživanje nijansi ritmičkih obrazaca. Lepršave hlače, s trakama koje vise i lelujaju, dodatno ističu estetiku prozračnosti koja karakterizira predstavu. Fokus je na preciznom balansiranju zvučnog i vizualnog, na sinesteziji. Prostor u obliku trokuta, s publikom uz rubove i velikim platnom kao trećim rubom, uspostavlja specifičan odnos između scene i gledatelja. Plesačice prolaze blizu, generirajući valove zraka koji nas doslovno „dodiruju“ – nešto što obično ostaje izvan domene kazališnog iskustva. 

Prijelaz na zvuk disanja, koji postaje jednako izražajan, povlači publiku dublje u tjelesnost izvedbe. Zvukovi dahtanja i disanja usklađeni su s ritmom pokreta, stvarajući trenutke intenzivne fizičke prisutnosti. Kada su plesačice iza platna, vidimo samo njihove sjene koje se, ovisno o udaljenosti od reflektora, izdužuju ili sužavaju, manipulirajući našom percepcijom i igrom veličina. Pokret ponovno postaje više od pukog fizičkog čina – on je igra s prisutnošću i odsutnošću jer nas traži da zamislimo pokret koji je izvan dosega oka.

Završni segment izvedbe donosi gotovo barokni crescendo. Plesačice leže na podu, osvijetljene samo u području glava, koje djeluju poput fantazmagoričnog višeglavog bića čije ruke tapkaju i pipkaju, stvarajući iluziju entiteta koji ne pripada ovome svijetu. U kontekstu efemernosti plesa, ovaj snažan prizor funkcionira kao „vizualni eho“ – prolazni tren koji se ne može zadržati u svom izvornom obliku, ali se ipak upisuje u memoriju gledatelja i tako živi dalje. U ritmu koji sve više ubrzava, uz pjevušenje i udaranje dlanova, izvedba završava kao sinergija pokreta i zvuka. 

Kroz pročišćenu, pažljivo vođenu ideju i meditativnu estetiku, Jovana Zelenović ukazuje na zvuk kao produžetak pokreta ili pokret kao zvuk u materijalnom obliku. Iako minimalistička, predstava „Migracija zraka“ nije hladna ili distancirana; naprotiv, intimna je i senzualna. Od gledatelja traži prisutnost i pažnju, nudeći zauzvrat suptilnu rezonanciju.