Osvrt na predstavu „Priprema za sadašnje“ Ane Kreitmeyer i UO Thearte izvedene 13. rujna na Sceni Ribnjak u Zagrebu
U predstavi „Priprema za sadašnje“, Ana Kreitmeyer kreira visceralno iskustvo koje destabilizira i intrigira. Ova koreografska intervencija, u kojoj je publika smještena unutar samog prostora izvođenja, odvija se na rubu neizvjesnosti, obavijena tamom i neuhvatljivom svjetlošću. Kreitmeyer se odmiče od klasične scenske postavke, uvlačeći gledatelje u klaustrofobičan prostor omeđen plastičnim zidovima. Izvedba je imerzivna, a pokreti plesačica, povremeno gotovo invazivni, uvode nas u svijet kolektivne tjeskobe.
Predstava počinje suptilno, gotovo tiho, s plesačicama (predstavu izvode Ana Novković, Jovana Zelenović, Koraljka Begović, Margareta Firinger i Silvija Dogan) koje prolaze među publikom koja je i u funkciji barikada koje one moraju uspješno svladati. Ovaj nepredvidljiv kontakt stvara osjećaj nelagode, kao da smo istovremeno promatrači i sudionici. Tijela plesačica djeluju kao produžetak scenskog okoliša, dotičući stolice, a povremeno gotovo bježeći iza crne plastične ovojnice (prostor: Silvio Vujičić). Ova prostorna igra, u kojoj se plesačice pojavljuju i nestaju iz vidokruga, naglašava fragmentiranu prirodu same izvedbe.
Rasvjeta (Igor Pauška) je također, umjesto da „pomaže“ predstavi, fragmentirana, kontrolirana od strane samih izvođačica. Reflektori koji se povremeno pale i gase, prekriveni jaknama ili njihovim rukama, stvaraju atmosferu izvanredne situacije (osobno me vratilo u vrijeme boravka u skloništu za vrijeme ratnih uzbuna). Ovo treperavo svjetlosno moduliranje ne omogućava publici da u potpunosti vidi ono što se odvija na sceni – svaka je percepcija samo djelomična, a cjelina ostaje skrivena.
Koreografski, Kreitmeyer gradi strukturu između minimalističkih, fragmentiranih pokreta i kolektivnih, vojničkih formacija. Trzaji, zamasi, repetitivni udarci rukama i glasno disanje – kao da reflektiraju kolektivni nervozni impuls svijeta u kojem živimo, a evociraju i borbu, napor i fizičku spremnost. No, u tom ponavljanju postoji i osjećaj apsurda, kao da gledamo pripremu za katastrofu koju ne možemo pojmiti. Ovaj sukob između spremnosti i nemoći posebno dolazi do izražaja u kostimima – maskirna odjeća, fluorescentne majice i kape koje skrivaju lica naglašavaju vojni karakter izvedbe, ali i njezinu parodiju (kostim: Silvio Vujičić).
Poslušajte zvukovne bilješke s izvedbe:
Plesačice povremeno izgovaraju kodove, strane svijeta i životinje u kombinaciji s brojevima, naglašavajući ton vojnih vježbi. No, ono što zaista izdvaja ovaj dio izvedbe je trenutak kada plesačice počinju nizati pitanja upućena Ani (autorici?) – “Draga Ana, voliš li zeleno?”, “Draga Ana, smetaju li ti komarci?”. Ova, naizgled banalna pitanja postaju dirljiva u svojoj jednostavnosti, otvarajući prostor za refleksiju o malim, svakodnevnim stvarima koje nas čine ljudima usred globalne krize. Taj prijelaz između osobnog i univerzalnog daje predstavi emotivnu dubinu, dok se tjeskoba krize prožima sa svakodnevnim brigama i pitanjima.
Finale, u kojem plesačice otvaraju plastičnu ovojnicu i puštaju nas da konačno “progledamo” pruža pogled na zelenilo prirode, djeluje kao trenutak oslobođenja – ne samo fizičkog, već i psihičkog. Kao da su izvođačice, oslobođene prepreka, pronašle neko novo utočište. Međutim, ostaje pitanje – je li to bijeg u bolju budućnost, ili tek privremeno zatišje pred novim izazovima?
Kreitmeyer, uz dramaturšku podršku Nine Gojić, vješto upravlja kontrastima – između svjetla i tame, kontrole i kaosa, intime i distance. Poziva nas da svjedočimo, ali i da osjetimo, da promatramo, ali i da budemo dio te nelagodne stvarnosti. Predstava se bavi apstraktnom pripremom za katastrofu – onom psihološkom, emocionalnom, kondicijskom. Pitanje nije što nas čeka, već kako se suočiti s onim neizbježnim. U zamračenom prostoru plastične stvarnosti i apstraktne borbe, „Priprema za sadašnje“ nudi nered emocija i akcija, pokušavajući obuhvatiti neizvjesnost vremena u kojem živimo. Iako nas ne ostavlja s odgovorima, predstava nas tjera da preispitamo vlastitu spremnost za suočavanje s neizvjesnom budućnošću.