Meditacija o prolaznosti

Osvrt na predstavu „Never again“ Zagrebačkog plesnog ansambla u koreografiji Matee Bilosnić

Roland Barthes piše kako fotografija proizvodi smrt želeći sačuvati život. Sličnu tenziju između prolaznosti i vječnosti istražuju Matea Bilosnić i Zagrebački plesni ansambl u predstavi „Never again“ (Nikada više). Predstavu čini beskrajan niz zaustavljenih pokreta, trenutaka plesa. Svaki zastoj postaje podsjetnik na prolaznost trenutka. Svaki „zamrznuti“ pokret djeluje kao fotografska intervencija, istovremeno artefakt i njegovo nestajanje, pozivajući publiku na osvještavanje prisutnosti i stalne mijene kao životnog principa. „Never again“ pretvara pozornicu u živi laboratorij vremenskog iskustva.

„Never again“ pretvara pozornicu u živi laboratorij vremenskog iskustva.

Šest plesačica (Dora Brkarić, Lara Kapeloto, Nataša Kustura, Luna Lilek, Silvija Musić, Linda Tarnovski) navigira fantazmagoričnim krajolikom, njihova tijela osciliraju između mehaničke preciznosti i spontanosti. Djeluju poput lutaka na navijanje koje, kada stanu, treba ponovno naviti kako bi nastavile. U prostoru između grandioznih skokova, špaga i akrobatskih premeta, Bilosnić precizno upisuje mikroskopske geste – popravak marame, titranje prstiju, neznatno micanje stopala – kojima transformira banalne trenutke u bitne događaje sada i ovdje. Sugerira da svaka radnja, koliko god bila prolazna, ostavlja neizbrisiv trag. 

Fotografija: Jelena Janković

Slojeviti vintage kostimi djeluju zarobljeno između povijesnih epoha, kao da su dislocirani iz nekog drugog događaja (kostimografija: Tina Spahija), a zapeli su i glazbeni i zvučni motivi koji se neprestano ponavljaju. Zvukovi smijeha, usklici i stara pjesma s gramofona eho su prošlih vremena, umiksani u klavirske i elektroničke dionice (glazba: Ivona Eterović – tonota). Kao da smo upali u vremenski procjep.

Bilosnić transformira banalne trenutke u bitne događaje sada i ovdje. Sugerira da svaka radnja, koliko god bila prolazna, ostavlja neizbrisiv trag. 

Plesačice iznova grade i dekonstruiraju kolektivne oblike koji se pojavljuju samo da bi se odmah raspali. Predstava naglašava stalne mikrotransformacije, ukazujući na kraj ne kao konačnost, već kao početak novih mogućnosti. Na metaforičkoj je razini to naglašeno sakoima koje plesačice tijekom predstave postupno skidaju, da bi ih na kraju ponovno odjenule, ali naopako.

Bilosnić uz dramaturšku podršku Nikoline Rafaj promišlja konačnost i na razini pojedinca i društvenih odnosa. Smrtnost u predstavi prepoznajemo kroz različite životne faze – nestašnu djecu u igri, društvo na proslavi pa onemoćale starce. Osim kretanja i zaustavljanja, Bilosnić kao da suprotstavlja vještinu i “grešku” te “savršeno” pomalo robotizirano kretanje s umornim i emocijom preplavljenim tijelom. Plesačice naime ispoljavaju svoju virtuoznost, i tada djeluju bezlično, tehnički i programirano, a onda se s nesigurnošću zaustavljaju i ponavljaju isti pokret, na trenutke uskliknu od uzbuđenja, popravljaju odjeću, legnu odmoriti. Nameću se pitanja o kraju plesačke karijere pa i radikalnom kraju plesača kao takvog te prelaska na postljudski ples.

Predstava naglašava stalne mikrotransformacije, ukazujući na kraj ne kao konačnost, već kao početak novih mogućnosti.

Interakcije plesača – podrška i bodrenje – otkrivaju paradoksalnu prirodu ljudske povezanosti. Dodir postaje i čin solidarnosti i demonstracija neizbježnog razdvajanja. Kraj, kada plesačice kroz “fade out” ponavljaju akcije samog početka predstave, sugerira cikličnost prirode, ponovno rađanje života.

„Never again“ je tako filozofska meditacija o prolaznosti, živa skulptura koja diše, transformira se i u konačnici nas podsjeća da je u neprekidnom toku vremena svaki trenutak istovremeno i kraj i početak.


Podjeli ovo: