21 Celzijev stupanj temperatura je koja se u svakodnevici uzima kao ugodna, neutralna, idealna. No što zapravo znači “idealno”? Jesu li idealni uvjeti doista jamstvo blagostanja ili tek privremena iluzija stabilnosti? Pitanja su to koja sugerira predstava 21 Celzijev stupanj Petre Hrašćanec kojom je 20. kolovoza otvoren ovogodišnji festival plesnih sola Monoplay u Zadru.
Ova multisenzorna predstava pretvara pozornicu u laboratorij i polje kreativnog kaosa. Scenski prostor (scenografija: Igor Ruf i Lovro Ivančić) oblikuje devet bijelih, stupova od tkanine, ujedno monumentalnih i krhkih. Uokolo je razbacano mnoštvo rekvizita poput mikrofonskih stalaka, epruveta, kablova, a svi su ozvučeni pa i najmanji pokret proizvodi škripu, šum i eho. Glazba Nenada Sinkauza ulazi i izlazi iz tih zvukovnih valova.
Hrašćanec u baloneru, čizmama i zaštitnim naočalama priziva figuru eksperimentatorice, gotovo karikaturalne “lude znanstvenice”. No umjesto uredne logike njezinih pokusa, nastaje izvedbeno polje igre, u kojem je sve naopako i šašavo, svaki predmet je izvan svoje primarne funkcije.
U toj igri prepoznajemo i manipulaciju. Kad izvođačica šarafi i slaže rekvizite, oni joj odolijevaju. Kad rukuje stalcima, čini se da oni imaju vlastitu volju. Kontrola situacije joj stalno izmiče. Kreativni kaos koji na početku donosi vitalnost vrlo brzo prelazi u osjećaj raspada sustava: bijeli stupovi počinju se otapati, pločice na podu same od sebe klize, fluorescentno svjetlo Andrije Santra razdire atmosferu, a dim zamućuje pogled.
U jednom od upečatljivijih trenutaka Hrašćanec sjedi na podu i igra se s dvama čovječuljcima, improviziranim figuricama od laboratorijskih stalaka. Ta scena istodobno priziva dijete koje uranja u maštu i „masterminda“ koji svijet premješta po vlastitom nahođenju. Dvojnost između nevine igre i hladne manipulacije ovdje postaje jasno vidljiva: ono što izgleda krhko i bezazleno, u istom trenu otkriva potencijal za kontrolu koja ne mora biti dobronamjerna.
U dramaturgiji raspada (Petra Šobak) osjeća se gradacija od humora i ironije preko melankoličnih scena, poput one kada Hrašćanec ljubi laboratorijsku kutu pa ridajući zavija, sve do apokaliptičnih slika u kojima ostaje sama u kolapsu scenografije i zvuka. Na jednoj strani ostaje igra, zaigranost i geg; na drugoj, mračna distopija koja publiku suočava s pitanjem: što se događa kada sustav prestane funkcionirati? Izvedba Petre Hrašćanec moćna je, suverena i magnetična, krećući se između fragilnosti i snage, između smiješnog i zastrašujućeg.
“Idealna temperatura” pokazuje se kao krhka konstrukcija, ništa nije trajno ni stabilno, savršeni uvjeti možda i ne postoje. Ili ako postoje, ne donose ugodu, nego zahtijevaju stalno podešavanje, stalnu prilagodbu. Politički sustav možda stoji na čvrstim stupovima demokracije, ali u trenu se može rasplinuti. Uvjeti rada često se reklamiraju kao fleksibilni i opušteni, a zapravo prikrivaju iscrpljivanje tijela, resursa i energije. S druge pak strane, stvaranje vrijednosti ne funkcionira u laboratorijskoj sterilnosti. Ono se rađa iz rizika, iz krivih spojeva, iz trenutaka kada se sustav raspada i otvara prostor za novo. Predstava tu tenziju prevodi u scenski jezik: ono što na početku izgleda kao igra i sloboda, na kraju otkriva i vlastite granice, lomove i pukotine.
21 Celzijev stupanj dio je diptiha Safe Chemistry, zajedno s Dinner for 21 Ksenije Zec, nastao u okviru međunarodnog projekta Stronger Peripheries: A Southern Coalition. Može ga se ponovno pogledati 23. i 24. rujna u zagrebačkom Pogonu koji je i koproducent predstave.
Tekst: Jelena Mihelčić
Fotografije: Adrijana Vidić/Monoplay
Autorica: Petra Hrašćanec
Izvodi: Petra Hrašćanec
Scenografija: Igor Ruf i Lovro Ivančić
Kostimografija: Lovro Ivančić
Svjetlo: Andrija Santro
Glazba: Nenad Sinkauz
Producentice: Ivana Kuzmanić, Andrea Turić i Ivana Korpar
Produkcija: Umjetnička organizacija 21:21, POGON, Artemrede, Santarem / Sardegna Teatro, Fuorimargine
Koproducenti: Artemrede, Santarém, Sardegna Teatro, Fuorimargine