Prije početka predstave Never ALLone, umjesto pomoćnog osoblja koje briše plesni pod, scenom zuji robotski usisavač. Ili ne. To nije usisavač, ali jest robot – četvrtasta prozirna kutija na kotačima (izrada: Vedran Relja) kojom netko, pretpostavljamo, daljinski upravlja. Da je sve dio predstave shvaćamo tek kada autorica i izvođačica Matea Bilosnić krene provirivati iz garderobe, kao da čeka znak.
Paljenjem scenske rasvjete, započinje plesni solo: Bilosnić postavlja laktove i koljena u gipsane odljeve, imobilizirajući vlastite zglobove i sputavajući pokret. Prvo se kreće isprekidano i izlomljeno, zatim ubrzava i zavijori prostorom poput centrifugalnog vrtloga, da bi naposljetku posustala, srušena na leđa.
Trenuci mračne poetičnosti, ambijentalne glazbe i noćne pučine smjenjuju se s povratkom u radnu rasvjetu i meta-komentare.
Kada progovori, shvaćamo da smo upravo gledali uprizorenje brodoloma. No iluzija odmah biva prekinuta: pale se radna svjetla, plesačica stavlja mikrofon, otresa gipsanu prašinu i najavljuje novi početak. Na sceni joj se pridružuje isti onaj robot, ne samo kao rekvizit, nego i partner, a Bilosnić autoironičnom igrom riječi preispituje vlastite autorsko-izvođačke odluke.
U dramaturškoj koncepciji Nikoline Rafaj neprestano se izmjenjuju ovakvi nagli rezovi između fikcije i „stvarnosti“: trenuci mračne poetičnosti, ambijentalne glazbe i noćne pučine smjenjuju se s povratkom u radnu rasvjetu i meta-komentare. „Je li robot ovdje da se ne osjećam sama?“, pita Bilosnić. Tijekom dueta s neljudskim partnerom direktno provocira publiku: „Je li ovo što ste došli vidjeti? Je li bolje ovako ili da izvedem ovako?“
Kao što HAL u filmu preuzima kontrolu od posade Discoveryja, tako i ovdje robot preuzima izvedbu kada ljudski izvođač posustane.
Iako duhovita, na trenutke jeziva suigra četvrtaste svijetleće naprave i plesačice priziva Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru. Kao što HAL u filmu preuzima kontrolu od posade Discoveryja, tako i ovdje robot preuzima izvedbu kada ljudski izvođač posustane. On razmiče reflektore, raspršuje scensku maglu, pa čak i „gurka“ autoricu da nastavi. Gledamo li duet, solo, ili pak participaciju trećeg izvođača – publike? Je li u pitanju plesna predstava ili performativno istraživanje odnosa čovjeka i stroja?
Predstava ističe ključnu razliku između umjetnog i ljudskog: čovjek se umara, gubi motivaciju, frustrira se, ponekad i razbija rekvizite. Robot nastavlja, neumorno i bez afekta. Ali u toj razlici skriva se i središnje pitanje: što nas određuje kao ljude i što ostaje nakon „brodoloma“?
Na kraju i autorica i njezin silicijski partner skupljaju krhotine i pospremaju scenu i nude, naravno, višestruke mogućnosti kraja: treba li predstava završiti izlaskom kroz vrata, zaustavljanjem pred zidom ili pak nikada? Kao i svaka pustolovina, i ova ostavlja gledatelja u prostoru otvorenih mogućnosti.
Never ALLone je slojevita scenska odiseja koja otvara pitanja o odnosu čovjeka i umjetne inteligencije, stvarnog i artificijelnog, istraživanja i neizvjesnosti stvaranja i kreacije, samoće, budućnosti (plesne) umjetnosti…
Da je riječ o relevantnom radu potvrđuje i činjenica da je uvršten u selekciju europske plesne mreže Aerowaves za 2025. godinu (#Twenty25). Time se Matea Bilosnić pridružuje BADco.-u, Jasni Layes Vinovrški i Barbari Matijević – malobrojnim hrvatskim autorima u ovom odabranom društvu. Predstava je nastala u koprodukciji sa Zadarskim plesnim ansamblom, Zagrebačkim plesnim centrom i Hrvatskim institutom za pokret i ples kroz Tjedan suvremenog plesa, te uz podršku rezidencijalnih programa Studio Alta u Pragu, Machol Shalem Dance House u Jeruzalemu i Mediteranskog plesnog centra u Savičenti.
Tekst: Jelena Mihelčić
Fotografije: Neven Petrović