Osvrt na predstavu „Here we dance again” UO Malo sutra izvedenu na Sounded Bodies festivalu 21. rujna 2024.
Tamo gdje prestaje ratio, počinje ples. „Here we dance again”, predstava održana u sklopu Sounded Bodies festivala, otvara vrata upravo tjelesnoj intuiciji uz zaigran, duhovit i na trenutke groteskan ton. Čini se kao da gledamo ritual posvećen stvaranju i igri. Najavljena kao glazbeno-plesni improv jam, ova izvedba prati duh festivala koji je fokusiran na odnos zvuka i pokreta kroz koreografiju i izvedbene forme. Izvođači – plesači i glazbenici okupljeni oko umjetničke organizacije Malo sutra, predvođeni Brunom Isakovićem i Miom Zalukar, u ovoj se predstavi prepuštaju spontanosti plesne i glazbene improvizacije.
Predstava stvara osjećaj zajedništva, osobito kada izvođači uđu među publiku, čime gledatelje uključuju u svoju igru „slučajnosti” i kolektivno slavlje unutarnje logike tijela i njegovog stvaralačkog potencijala. Plesanje je ponovni povratak na izvor – čin oslobađanja, stvaranja i transformacije, gdje kaos postaje dio procesa, a publika se postupno oslobađa potrebe za racionalnim tumačenjem i prepušta uživanju u izrazu.
Izvedba započinje grupnom formacijom, gdje izvođači stoje postrojeni jedan uz drugoga u chorus line formaciji, odjeveni u razigrane kostime koji odmah uvode element apsurda i humora. Mia Zalukar nosi veliki crni plašt od tila i šarene visoke pete, dok Ana Mrak svojim puf rukavima i šljokicama dodaje notu teatralnosti. U ovoj početnoj fazi, naglasak je na kolektivnom pokretu i grupnoj energiji.
Kako predstava napreduje, grupa se rasplinjuje u individualne improvizacije. Kao u svakom improv-jamu, pojedini izvođači izlaze u prvi plan dok ostali ostaju sa strane, promatrajući i povremeno reagirajući na razvoj događaja. Ovdje svaki plesač nudi svoj jedinstveni doprinos – Mia Zalukar energičnim i agresivnim pokretima ispunjava prostor, dok se Ana Mrak svjetlucavim nakitom na glavi preobražava u suvremenog šamana. Ema Kani, s druge strane, fluidnim i senzualnim pokretima uspostavlja direktnu vezu s glazbom, odgovarajući na impulse koje stvaraju glazbenici. Bruno Isaković „tiši“ je i introspektivan.
Dok su mnogi elementi izvedbe djelovali spontano, neki su očito bili pažljivo planirani, poput Branka Bankovića u baletnoj pački, čiji je groteskni performans umirućeg labuda balansirao između komike i drame. I dok se svaki izvođač kreće u svom vlastitom „svijetu“, improvizacija omogućuje da se njihovi pokreti međusobno nadopunjuju, stvarajući osjećaj slobode unutar okvira kolektiva.
Glazbenici Wilem Miličević i Melita Lovričević u svojem su uglu paraleno slobodno improvizirali, bez posebnog odnosa s plesačima, osim u trenucima poput interakcije s Emom Kani ili solo vokalne improvizacije Melite Lovričević, kada je glazba preuzimala aktivniju ulogu.
U trenutku kada se u izvedbu upletu tarot karte i rakija, koje izvođači dijele gledateljima, sve prerasta u urnebes, a kulminira s Miom Zalukar prekrivenom crnim velom, okruženom pažljivo posloženim rekvizitima i izvođačima. Naliči to ritualnom činu u kojem se sve spaja u autoironičnu vizualnu metaforu posvećenja.
Here we dance again, kako naslov kaže, tako možda i jest „samo“ još jedna plesna improvizacija, party za ekipu, ali u tome i jest njezina snaga. Izvođači humorom i emotivnom otvorenošću kreiraju nešto kao suvremeni plesni kabaret, koji uz dozu ironije slavi unutarnju logiku tijela.