U monumentalnom atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, pod staklenim krovom koji propušta svjetlo ovisno o oblaku koji upravo prolazi iznad grada, odvija se dvosatni ples. Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine—trajanje, erozija, akumulacija, nestajanje novi je rad Marjane Krajač premijerno izvođen od 8. do 12. srpnja. Ne radi se o predstavi u klasičnom smislu riječi, već o kontemplativnoj prostornoj intervenciji koja nudi prostor trajanja, dva sata bez glazbe, bez spektakla, bez dramaturške eskalacije, ali s tišinom koja vibrira, s vremenom koje se zgušnjava između pet tijela.
Ana Jelušić, Jana Božić, Dora Pocedić, Eleonora Vrdoljak i Marina Brajdić u jednostavnoj, funkcionalnoj odjeći prisvajaju golemi prostor, njegovu akustiku, njegove plohe. Pokreti su nenametljivi, meki, gotovo bez napora. Kao da uče prostor iznutra, dodiruju ga pogledom, težinom, mišićnom napetošću.
Vrijeme je ključni element ovog rada – ples poziva na usporavanje percepcije, na disanje u ritmu arhitekture, na bivanje s plesom. Izvedba inzistira na svom postojanju i ne traži da se nešto mora dogoditi.
Plesačice se kreću kao zasebni organizmi, svaka u svojoj orbiti, tek u jednom kratkom segmentu tijela se stapaju u sinhronizirani obrazac, u organizam koji podsjeća na jato riba. Taj trenutak ostaje kao zarez u vremenu.
Vrijeme je ključni element ovog rada. Plesačice pozivaju na usporavanje percepcije, na disanje u ritmu arhitekture, na bivanje s plesom. Pažnja može zastraniti, misli mogu lutati, ali upravo to lutanje postaje dio izvedbe. Rekonstrukcije ne traže pogled kojime bismo nešto „uhvatili“, već dozvoljavaju da se nešto slegne.
Zvučna kulisa predstave svakodnevni su zvukovi muzeja: djeca u daljini, šum sušila za ruke iz toaleta, koraci posjetitelja. Povremeno zazvuče i diskretni ambijentalni tonovi Kennetha Kirschnera, toliko nenametljivo da se mogu zamijeniti za dio postava. Sve što muzej jest u tom trenutku, prihvaćeno je.
Prostor nije samo kulisa, on je partner. Pokret se razvlači preko njegove površine, prelijeva se zidovima, podovima. Ponekad tijela samo leže, odmaraju, upijaju. Nema dramatike. Nema „velikih“ momenata. Upravo u toj odmjerenosti, toj prisutnosti, razvija se određena snaga. Pozornica ne zadržava svoju ulogu središta i ovdje je tek jedna od površina, ravnopravna zidu, podu, mostu, svedena na status objekta, među mnogima koje tijelo susreće, dodiruje, na koje se naslanja.
Prostor nije samo kulisa, on je partner. Sve što muzej jest u tom trenutku, prihvaćeno je.
Marjana Krajač već godinama razvija koreografsku praksu koja je utemeljena u trajanju, u suživotu s prostorom, u napuštanju kazališnog okvira. Ranije intervencije u Umjetničkom i Meštrovićevu paviljonu ili na krovu zagrebačkog nebodera, otvarale su slična pitanja: što znači postojati u prostoru bez iluzije, bez fikcije? I kako se koreografija može graditi iz slušanja, a ne iz reprezentacije?
Naslov Rekonstrukcije, čini se, ne sugerira povratak nečem starom, već upućuje na spor, tihi proces transformacije, “erozije, akumulacije, nestajanja”. Ples kao trag i kao promjena.
Izvedba završava kao što je i trajala, plesačice izlaze jedna po jedna, polako, jedva primjetno. Ostaje samo prazan prostor, ali više nije isti. Kao da tijela u njemu još uvijek “titraju”.
Rekonstrukcije su meditativni čin koji, ako mu dopustimo, impresionira na drugačiji način od uobičajenog. Izvedba inzistira na svom postojanju i uz nju gledatelj vježba promatrati bez potrebe da se nešto mora dogoditi. U tom smislu, Rekonstrukcije možemo promatrati i kao oblik ekološkog plesa, ne imitaciju prirode, već koreografiju odnosa, međuovisnosti i održivosti.
Tekst: Jelena Mihelčić
Fotografije: Tjaša Kalkan, Inia Herenčić