U utorak 25. veljače napustio nas je Milko Šparemblek, legenda hrvatske plesne umjetnosti; plesač, koreograf, redatelj i ravnatelj koji je ostvario i velik međunarodni utjecaj. Premda je njegov autorski opus bio u domeni modernog baleta, on je ostavio dubok trag i na hrvatske suvremene plesače, koreografe (i „kritičar(k)e“).
Šparemblek je rođen u Sloveniji, a školovao se u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu studirao komparativnu književnost. Istodobno je učio klasični balet kod proslavljenih hrvatskih plesača i baletnih pedagoga Ane Roje i Oskara Harmoša.
Godine 1948. postao je članom Baleta HNK-a u Zagrebu. Kao prvak istoga ansambla s izvanrednim uspjehom plesao je glavne uloge u klasičnom, suvremenom i nacionalnom repertoaru. Godine 1953. otišao je u Pariz gdje se usavršavao u klasičnom baletu kod Olge Preobraženske, A. Iliča i Sergeja Perretija. Bio je istaknuti član renomiranih plesnih trupa Janine Charrat, Milorada Miškovića, Ljudmile Čerine i Mauricea Béjarta. Kod znamenitih plesača Marthe Graham i Josea Limóna (New York) izučavao je suvremene plesne tehnike.
Ravnao ansamblima u New Yorku, Lisabonu, Lyonu…
Uz mnogobrojne antologijske plesne kreacije izvedene na svim značajnijim baletnim podijima svijeta, Milko Šparemblek djelovao je kao baletni majstor u Ballet du XXe Siecle Mauricea Béjarta u Bruxellesu, tri je godine bio ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku. Četiri godine bio je ravnatelj Gulbenkian Baleta, tri godine ravnatelj Balleta de Lyon, a od 1992. do 1994. godine ravnao je Baletom HNK-a u Zagrebu.
Koreografijom se bavio od 1955. godine, na scenu je postavio više od stotinu baleta, opera, drama te snimio niz filmskih i televizijskih baleta. Priznanja i međunarodni ugled stekao je kao suradnik velikoga broja baletnih i opernih kuća. Šparemblekova su djela postavljena u Parizu, Bruxellesu, Veroni, Napulju, Lisabonu, Londonu, Ateni, New Yorku, Riju de Janeiru i drugim gradovima.
Najplodniji hrvatski autor plesa za televiziju i film
Istaknula bih ovdje posebno njegovo bogato iskustvo i ostavštinu u domeni plesnog filma ili plesa za televiziju (žanra za sebe), zahvaljujući čemu danas možemo gledati neka njegova djela koja je snimio u Hrvatskoj i u inozemstvu. Citirat ću ulomak iz svog teksta u časopisu za plesnu umjetnost Kretanja broj 11: “Kada govorimo o pojavnosti plesa u hrvatskome filmskom, televizijskom i videostvaralaštvu, Milko Šparemblek najplodniji je autor iako je većina njegovih radova zapravo producirana u inozemstvu, ponajprije u Belgiji i Francuskoj. Mnogostrukosti njegova umjetničkog talenta tako se s pravom može pridružiti i epitet vrsnoga filmaša jer mnoge ekranizacije Šparemblekovih koreografija, kao i djela izvorno osmišljena za kameru, odražavaju autorovo razumijevanje medija filma.”
“To, prije svega, pretpostavlja težnju stvaranja nove vrijednosti prilikom suočavanja koreografije s filmskom izražajnim sredstvima, težnju koja je s vremenom i količinom iskustva u njegovu slučaju bivala sve uspješnije ispunjena. Nedugo nakon odlaska iz Zagreba u inozemstvo Šparemblek je dobio priliku snimiti svoje koreografije, tako su već pedesetih godina ekranizirane Ljestve (L‘Echelle) te Heroj i zrcalo (Heros et miroir), tada još skromne studijske snimke, a nešto kasnije snimljena je i Djevojka i vojnik (La jeune femme et le soldat), s prvim većim režijskim intervencijama.”
“Prije velikih produkcija, kao što su bile Fedra i Čudesni mandarin te krajem osamdesetih svojevrsnog vrhunca, Geste za Tina, jedine u produkciji Televizije Zagreb, Šparemblek je sudjelovao i u pravim filmskim eksperimentima francuskoga Novog vala početkom šezdesetih godina, kada je nastao prilično zanimljiv filmski uradak redatelja Raymonda Rouleaua Ljubavnici iz Teruela (Les Amants de Teruel, 1962.).” (Naslovna fotografija).
Suradnja s HNK u Zagrebu
Za Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu s velikim je uspjehom režirao i koreografirao Pjesme ljubavi i smrti Gustava Mahlera, Carminu Krležijanu Frane Paraća i Amadeus monumentum na glazbu W. A. Mozarta. Bio je koreograf i koredatelj Gundulićeva Osmana u režiji Georgija Para, Trijumfa Afrodite Carla Orffa, a postavio je i Čudesnog mandarina Bele Bartóka.
Iste godine osmislio je scenarij, koreografiju i režiju za koreodramu Johannes Faust passion na glazbu J. S. Bacha, Nevena Frangeša i nepoznatih srednjovjekovnih autora. Surađivao je i s baletnim ansamblima Hrvatskoga narodnog kazališta Split te Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, a bio je čest suradnik redateljima u dramskim predstavama te također redatelj opera.
Priznanja i nagrade
Za svoj rad dobio je Nagradu Prešernove zaklade, Nagradu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu „Tito Strozzi“ za scenarij, koreografiju i režiju predstave Johannes Faust passion,Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje za balet Čudesni mandarin i Nagradu Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika za izniman doprinos baletnoj umjetnosti. Godine 2002. dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Posljednji ispraćaj bit će u ponedjeljak 3. ožujka u 12:40 sati na Krematoriju na Mirogoju. Komemoracija će se održati u HNK u Zagrebu u srijedu 5. ožujka u 14 sati.