Uronjena u industrijski prostor Pogona Jedinstvo, predstava “The Happiness of Mr. J.” Koraljke Begović, premijerno izvedena 7. ožujka, nosi težinu prostora jednako kao i tema kojom se bavi. Nekadašnja tvornica, danas utočište nezavisne umjetničke scene, nudi i kulisu i atmosferu za istraživanje sindroma sagorijevanja (burnout). Ovdje, gdje je nekad dominirala proizvodnja, sada pulsira drugačija vrsta rada – koji iscrpljuje tijelo kao instrument izraza.
Visoki stropovi i gole površine betona pojačavaju dojam krhkosti tijela. Za plesače, ova dvorana je suučesnik u stvaranju umora, budući da njezina tvrda podloga dodatno naglašava fizički napor. Pokreti, koji bi na elastičnom drvenom podu mogli pronaći odskok, ovdje nailaze na otpor. Umor mišića dolazi brže, a ta realnost preslikava se na samu tematsku nit predstave – iscrpljenost.
Ivana Vuković gradi dramaturgiju u tri dijela – od kontrakcija, preko napetosti do oslobađanja i popuštanja. Predstava započinje polagano, gotovo nečujno. Publika je raspršena po prostoru, a plesačice im se, poput utvara, prikradaju s leđa (Maja Drobac, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić, Mia Zalukar). Njihova tijela pužu, grče se u tihim, muklim kontrakcijama, dok se iskrivljene grimase upisuju u nesvjesni osjećaj nelagode kod promatrača. Kontakt s gledateljima nije izravan, ali njihova blizina otvara prostor tjeskobe. Gledatelji su dio scenografije, “rešetka” kroz koju plesačice prolaze u svojoj muci, odostraga prema naprijed do “prave” scene pa opet natrag.
Došavši pod svjetla reflektora, one se uspravljaju, glazba Hrvoja Nikšića se pojačava u snažan beat. Pokreti postaju mehanički, oštri i precizni. Plesačice izvode sinkronizirane trzaje, njihove ruke izbacuju energiju u prazno, dok se formacije resetiraju u pravilnim intervalima. One su dijelovi jednog stroja. Čizme (kostimografija: Stella Leboš) udaraju beton teškim, neumoljivim zvukom, naglašavajući težinu svakog pokreta, svake geste koja postaje nalik impulsu programiranog mehanizma.
Slijedi tišina. Gasi se svjetlo. Kada se plesačice ponovno pojave, sada bose, kreću se s novom svjesnošću – njihov tempo je sporiji, pokreti mekši, kao da prvi put osluškuju vlastito disanje. Iz tame se pojavljuje ritual – bijeli prah prosipa se kružno po crvenom podu, tijela se dodiruju, ali sada drugačije, organski, zaigrano. Netko se i nasmiješi.
Inspiracija Finnom Janningom i njegovom knjigom “The Happiness of Burnout: The Case of Jeppe Hein” jasna je u ovom završnom prizoru. Burnout je za njega prijelaz – točka u kojoj sustav više ne funkcionira i pojedinac mora redefinirati svoj odnos prema radu i tijelu. Janning predlaže burnout kao moguću prekretnicu, kao priliku za uspostavljanje novog ritma postojanja.
Predstava tako zorno prenosi stanje tjelesnog i mentalnog kolapsa, svakodnevnog životnog tempa, kao i utopiju nečeg humanijeg. U postcovid kontekstu, u kojem se nešto glasnije progovara o mentalnom zdravlju, kao i o imperativu produktivnosti, Koraljka Begović u “The Happiness of Mr. J.” otjelovljuje i oživljava Janningov teorijski koncept. Poklanja nam, makar utopistički i kroz zajedničko umjetničko iskustvo, da osjetimo razliku između iscrpljivanja i življenja.
Jelena Mihelčić
Fotografije: Nina Đurđević