Kako izgleda glazba kad je ne čujemo, nego gledamo? Može li se partitura – izvorno namijenjena instrumentima i orkestralnim izvođačima – pretočiti u pokret, u tijelo koje postaje instrument? Od tih pitanja polazi “Intermezzo”, autorski projekt i izvedba plesačica i koreografkinja Filipe Bavčević i Nastasje Štefanić Kralj, premijerno izveden 18. veljače u Zagrebačkom plesnom centru.
U duhu suvremenog plesa koji još od sredine prošlog stoljeća raskida s podređenošću glazbi i inzistira na autonomiji pokreta, autorice svjesno “utišavaju” glazbu kako bi ispitale može li se njezina prisutnost osjetiti i bez zvuka – kroz tijelo, pokret i prostor. Polazišna im je točka konkretna partitura: poznata uvertira Rossinijeva “Seviljskog brijača”, koju utjelovljuju oblikujući vlastiti tjelesni i vizualni jezik.
Autorice svjesno “utišavaju” glazbu kako bi ispitale može li se njezina prisutnost osjetiti i bez zvuka – kroz tijelo, pokret i prostor.
Poput samog pojma intermezza – prijelaznog, međuprostornog stanja između dvaju činova – predstava otvara granični prostor između slušanja i gledanja. Taj “između” postaje plodno tlo za istraživanje: partitura je okidač koreografske mašte, a tijelo glavni, ali ne i jedini instrument.
Nadovezujući se na svoje prethodne projekte, u kojima sustavno istražuju odnose između tijela, glazbe i prostora, Bavčević i Štefanić u “Intermezzu” izvode eksperiment u kojem se susreću ne samo pokret i glazba, već i tijelo i objekt. Notni stalci – inače nevidljivi, funkcionalni rekviziti – ovdje postaju ravnopravni sudionici izvedbe. Ruše se, premještaju, oponašaju, pa čak i karikiraju – u jednom trenutku tijela izvođačica imitiraju njihovu ukočenost i geometrijsku statiku; u drugom, stalak postaje koncertni mikrofon, u trećem – politička govornica. Autorice “oživljavaju” stalke na promišljen, duhovit i vizualno efektan način.
Notni stalci postaju suizvođači, otjelovljenje apstraktnih načela glazbene forme: ritma, ponavljanja, distorzije, crescenda, pauze.
Ova transformacija stalaka iz nositelja partiture u autonomne izvedbene subjekte označava obrat u strukturi predstave. Dok su isprva dio logike “čitanja” glazbenog zapisa i njegove tjelesne interpretacije, u drugom dijelu predstave prelaze u sferu manipulacije, igre i koreografske razrade.
Naizgled, njihov razvoj odstupa od izravne veze s Rossinijevom partiturnom strukturom, no upravo ta “digresija” otvara novu razinu izvedbene igre – stalci postaju suizvođači, otjelovljenje apstraktnih načela glazbene forme: ritma, ponavljanja, distorzije, crescenda, pauze. Njihovo “oživljavanje” ne proizlazi iz značenja, nego iz materijalnosti – kao da se koreografski sustav širi izvan tijela izvođačica, na objekte koji, poput njih samih, odgovaraju na zadane uvjete: tempo, prostor i odnose.
Scenski prostor konstruiran je kao crno-bijeli pejzaž, nalik stranici partiture: bijeli pod i pozadina u kontrastu su s crnim stalcima i crnom odjećom izvođačica, koje se pojavljuju poput “živih nota”. Iako skladba ne svira, ritam i melodija prisutni su kroz zvučanje tijela, manipulaciju objektima i trećeg izvođača – metronoma. Tijelo postaje rezonantna površina: kucka, trese se, vibrira i pjeva, pa čak i reinterpretira Rossinija u punk i death metal verziji.
“Intermezzo” je pametan, duhovit i vizualno rafiniran rad. Riječ je o suptilnoj studiji percepcije – o tome kako slušamo ples i gledamo glazbu.
Pokret se kreće od apstraktnih formi do prepoznatljivih i humornih gesti – ponekad je oštar i uglat, ponekad kružan i protočan, ali uvijek precizan i u dijalogu s ritmom. Ubrzavanjem tempa metronoma, izvođačice reagiraju sve karikiranije, do točke u kojoj predstava doseže svoj dramaturški crescendo.
Tada, izvedbom inspiriranom dirigentskim gestama, plesačice pod dramatičnim osvjetljenjem kreiraju igru sjena. Kada podignu ruke i kao da daju znak za završetak – publika gotovo instinktivno poseže za pljeskom. No, umjesto kraja, one same započinju ritmičko pljeskanje, kao da glazba i dalje traje – sada potpuno u našim rukama (dramaturška podrška: Margareta Sinković).
“Intermezzo” Filipe Bavčević i Nastasje Štefanić Kralj pametan je, duhovit i vizualno rafiniran rad. Riječ je o suptilnoj studiji percepcije – o tome kako slušamo ples i gledamo glazbu.
Tekst: Jelena Mihelčić
Fotografije: Neven Petrović