Nakon duljeg vremena, zagrebačka publika ima priliku vidjeti rad Zrinke Užbinec koja je posljednjih godina živjela na relaciji između Hrvatske, Njemačke i Velike Britanije gdje je doktorirala. Umjetnica poznata po dugogodišnjem radu u kolektivu BADco. i vlastitim autorskim projektima, bila je i članica ekscene dok je ta organizacija aktivno oblikovala zagrebačku plesnu scenu.
Užbinec će 15. siječnja u 19 sati u Pogonu Jedinstvo predstaviti knjigu Kamo ćemo kad se staklo razbije? i izvesti solo predstavu Lutke i koze. Riječ je o susretu „u kojem se koreografija čita, a knjiga pleše”. Ulaz je besplatan.
U središtu večeri neobična je publikacija – „koreografija u formi knjige”. „To je partitura i fantazija, druga koža koja izrasta iz onoga što je jednom, dvaput ili triput plesano”, objašnjava Užbinec. „Nije to knjiga o koreografiji, nego koreografija koja se čita.”
Tekstualne kartice nastale su u suradnji Ane Fazekaš, Rose Postlethwaite i Zrinke Užbinec, uz uredništvo Fazekaš i grafičko oblikovanje Mladena Donadinija. Listanje, kaže autorica, „stvara smetnje u oku i u toku, miješa činjenice i fikciju te polako skuplja razasuto staklo koreografije Lutke i koze“.
Upravo tu koreografiju, inspiriranu baletom Coppélia iz 1870. godine, publika će moći vidjeti u drugome dijelu večeri. Užbinec ju opisuje kao koreografski odgovor i primjer koreografiranja iznutra. Solo je nastao tijekom njezina doktorskog istraživanja o odnosu slatkosti i nasilja, a polazi od osobne napetosti prema baletu i ambivalentnog interesa za lutkolike figure.
Umjesto uobičajene kritike discipliniranog tijela i krute forme, autorica se odlučila „ušuljati” u balet koji već u sebi nosi lik lutke. Koreografija se gradi „iz odluka donesenih tijekom plesanja, bez nametanja tijelu, kroz brzu razmjenu pokreta i gesti i razlaganje elemenata prostora koje potom ponovno povezuje”.
Posebnu ulogu u procesu imaju 64 staklene pločice – partiture za ples. Svaka pločica, dimenzija 10 × 10 cm, izrađena je od laminiranog stakla sa srebrnim zrcalom i često sadrži umetnute objekte ili organske materijale: tkaninu, perje, egzoskelete kukaca, kosu ili nokte. „Na staklima, kao eksplodiranoj koreografiji s jedne strane i partituri s druge, zajednički smo radili Silvio Vujičić i ja”, ističe Užbinec. Vujičić je ujedno autor kostima.
Knjiga i izvedba povezane su kroz istraživanje druge kože koreografske partiture. Uknjiženjem se, navodi Užbinec, „stvaraju novi tragovi, prepoznaju stari i oblikuju umjetni, kako bi se koži koreografske prakse dao još jedan glas”.