O drugoj predstavi omladinskog ansambla bruTALA koju su Jovana Zelenović i Margareta Firinger razvile s mladim plesačima polazeći od svojega ranijeg rada Migracija zraka.
Nakon proljetne premijere predstave GenAI, omladinski ansambl bruTALA u srpnju je predstavio svoj drugi rad – Trag, koji su s mladim plesačima stvarale Jovana Zelenović i Margareta Firinger. Ansambl pod okriljem Plesnog centra TALA okuplja plesačice i plesače od 16 do 20 godina, a zamišljen je kao prostor u kojem mladi izvođači kroz susrete s različitim autorima, poetikama i načinima rada stječu iskustvo profesionalnog umjetničkog procesa. Već druga produkcija pokazala je koliko takav koncept može biti zanimljiv. Nakon izvedbeno atraktivne i koreografski razvedene GenAI, Trag ih odvodi u znatno konceptualniji, ogoljeniji i naizgled jednostavniji prostor.
Zelenović i Firinger pritom nisu slučajan autorski par. Upoznale su se prije desetak godina na studiju na salzburškom SEAD-u, nakon čega su obje bile članice Zagrebačkog plesnog ansambla, a danas djeluju kao samostalne umjetnice na hrvatskoj i međunarodnoj sceni. Zelenović posljednjih godina surađuje, među ostalima, s Ceren Oran, kompanijom Guy Nader & Maria Campos i Michaelom Keegan-Dolanom, dok Firinger djeluje unutar kolektiva Škvadra te surađuje s nizom domaćih i međunarodnih autora. Zajedno su već stvarale radove Imam te, Igralište 22 i Migracija zraka, a upravo je posljednji postao polazište za Trag.
Nakon izvedbeno atraktivne i koreografski razvedene GenAI, Trag ih odvodi u znatno konceptualniji, ogoljeniji i naizgled jednostavniji prostor.
U Migraciji zraka istraživale su prolaznost pokreta, pažnju te ono što od izvedbe ostaje kada ona završi. Ples se ondje mogao gotovo jednako slušati koliko i gledati: tapkanje stopala, disanje, ritam i vibracije tijela gradili su minimalistički, izrazito senzoran izvedbeni prostor. Trag preuzima neke od tih interesa, ali ih ne pokušava reproducirati. U susretu s mladim izvođačima (Siena Gančev, Josip Mustać, Tara Ferković, Ema Sara Matošević) oni postaju materijal za novu igru.
Predstava tako počinje poput neobičnog perkusionog koncerta. U mraku čujemo stopala koja tapkaju, kližu, udaraju i stupaju, a s pojavom svjetla zajednički ritam postupno se rastvara. Iz početne unisonosti izvođači odlaze prema vlastitim ritmovima, tijelima i načinima kretanja. Ono što isprva može djelovati poput strogo zadanog drila s vremenom postaje sve opuštenije, zaigranije i duhovitije. Čak i mikrofon, kada konačno uđe u igru, ne služi govoru nego postaje još jedan predmet za proizvodnju zvuka, istraživanje i komunikaciju – među izvođačima, ali diskretno i s publikom.
Koreografija na prvi pogled od mladih plesača traži manje tradicionalne plesačke virtuoznosti nego u prethodnoj predstavi, ali im zato ostavlja manje mogućnosti da se iza nje „sakriju“.
Najzanimljiviji pomak koji Trag donosi ansamblu bruTALA je koreografija. Na prvi pogled ona od mladih plesača traži manje tradicionalne plesačke virtuoznosti nego u prethodnoj predstavi, ali im zato ostavlja manje mogućnosti da se iza nje „sakriju“. Traži od njih osobnost, odluku i izvođačku kreativnost. Kako predstava odmiče, početna zajednička struktura sve više propušta njihove individualnosti pri čemu svaki izvođač pronalazi vlastiti način da bude unutar istoga pulsa.
U videoreportaži Jovana Zelenović i Margareta Firinger govore o radu na predstavi, uz isječke s premijere.
Pripremila: Jelena Mihelčić
Naslovna fotografija: Sindri Uču