Zagrebački plesni ansambl i srpski koreograf Miloš Isailović kreirali su atmosferičnu plesnu fresku Tamo gdje sve duše idu, vizualno dojmljivu i emotivno sirovu izvedbu koja istražuje tijelo kao prostor unutarnjeg sukoba te sjecište osobnih i kolektivnih putanja. Isailović je nagrađivani plesač i koreograf, poznat po suradnji s Edwardom Clugom, Bitef Dance Companyjem i Narodnim pozorištem u Beogradu, a nakon zagrebačke premiijere krajem studenog, proteklog je tjedna rezultat njegove suradnje sa ZPA-om imao ponovne izvedbe u Zagrebačkom plesnom centru.
Početni trenutak – usamljena plesačica u polumraku, skvrčena poput izmučene životinje – postavlja ton izvedbe. Kako se svjetlosna dramaturgija otvara, otkriva i ostale izvođače čije grupne sekvence precizno iscrtavaju prostorne odnose, između sinkronizirane suigre i trenutaka individualnog otpadanja. Tijela klize, trzaju, razlamaju se i ponovno sastavljaju, dok svjetlosni režim ne dopušta potpunu jasnoću.
Koreografski jezik oscilira između tečnosti i oštrih, fragmentiranih pokreta, naglašavajući temeljnu napetost između ranjivosti i otpornosti. Plesači su katkad meki i eterični, zatim naglo energični, agresivni. U dominantno mračnoj atmosferi, scenska kompozicija koristi svjetlo kao dramaturški motor – od reflektora koji zasljepljuju publiku do sitnih žarulja koje plesači manipuliraju poput svjetlosnih krhotina (oblikovanje svjetla: Anton Modrušan).
U neprekinutom ritmičnom protoku vremena, istovremeno je prisutna svojevrsna blokada kroz tijela koja ne mogu napustiti vlastiti košmar. Ta je zarobljenost simbolički prikazana kroz kablove koji ispresijecaju scenu i o koje se plesači sapinju. Kabel je i ograda i prepreka koju kao u igri preskakanja užeta plesačica pokušava savladati, ali se isrpljeno ruši na tlo (scenografija: Andreja Rondović). Finalni prizor zatvara krug – plesačica s početka ponovno ostaje sama, skidajući tamnu odjeću, ponovno ogoljena, u novoj borbi.
Iako je stilski konzervativna, predstava Tamo gdje sve duše idu prikazuje ansambl koji je u izvanrednoj formi, donoseći tehnički besprijekornu i emotivno nabijenu interpretaciju. Plešu Lara Kapeloto, Luna Lilek, Nika Lilek, Silvija Musić, Endi Schrotter i Linda Tarnovski. U kontekstu repertoara Zagrebačkog plesnog ansambla, zanimljivo je usporediti ovu predstavu s njihovom prethodnom premijerom Never again u koreografiji Matee Bilosnić, koja je donijela sasvim drukčiji pristup. Time ansambl pokazuje širinu svojih izvedbenih mogućnosti i spremnost na različite izazove.
Jelena Mihelčić
Naslovna fotografija: Nika Lilek, fotografkinja: Jelena Janković